Žrtve i svjedoci ratnih zločina u BiH, često protjerani iz svojih domova koji danas žive u siromaštvu, nemaju pravo na besplatnu pravnu pomoć niti uputu nadležnih institucija o tome kako mogu dobiti obeštećenje za ono što su proživjeli tokom rata, dok se osobama optuženim za najstravičnije zločine osigurava jedan ili više advokata po službenoj dužnosti, čiji se angažmani naplaćuju iz budžeta.
Šefik Hasanović osam puta je bio svjedok na sudu u postupcima protiv optuženih za ratne zločine u logoru Luka u Brčkom.
U ratu je ranjen u stomak, a iz bolnice je odveden u jedan od najzloglasnijih logora gdje su ga mučili i tukli. Neke od svojih mučitelja ponovo je sreo u sudnici.
“Bio sam svjedok na suđenju Peri Ikanoviću koji me tukao u logoru, i kada je on dobio pravosnažnu presudu na pet i po godina zatvora, u toj presudi je pisalo da imam pravo podnijeti zahtjev za nematerijalnu odštetu. Odlučio sam da to uradim i morao sam platiti advokata nekoliko hiljada maraka, a njemu koji me je mučio sve je bilo plaćeno. Iz svog džepa sam plaćao i vještaka da vještači moje povrede na glavi i moje nalaze, a on je sve besplatno dobio”, prepričava Hasanović.
Međutim, četiri puta u dvije godine izlazio je na ročište i svaki put je, dodaje, advokat optuženog govorio da njegov klijent nema novca da plati, jer je nezaposlen.
“Peti put sam rekao sudiji da želim da povučem tu tužbu, nisam više mogao prolaziti kroz to, jer sam svašta prošao kao svjedok na suđenjima.”
Adrijana Hanušić Bećirović, pravna savjetnica u nevladinoj organizaciji TRIAL koja pruža pravnu pomoć žrtvama, kaže da iako je zakonom predviđeno da oštećeni mogu u okviru krivičnih postupaka od osuđenih za ratne zločine dobiti naknadu štete, oni najčešće nemaju sredstava da angažiraju advokata, niti su upoznati s mogućnošću dobijanja besplatne pravne pomoći.
ZAŠTIĆENI SVJEDOK MORAO OTKRITI SVOJ IDENTITET
Upućivanje žrtve na parnični postupak za ostvarivanje odštete poseban je problem za svjedoke koji su tokom suđenja bili zaštićeni, jer oni onda moraju otkriti svoj identitet.
“Kada podnesete tužbu, po zakonu vi morate navesti ime i prezime. Nama se obratila jedna žrtva koja je bila zaštićeni svjedok kojoj sud nije htio da prihvati tužbu jer nije mogla otkriti svoj identitet”, kaže Adrijana Hanušić Bećirović, pravna savjetnica u nevladinoj organizaciji TRIAL.
Nakon toga, ova žrtva se obratila notaru i dala izjavu da se odriče statusa zaštićenog svjedoka.
“Ona je bila primorana, da bi pristupila svom osnovnom pravu, da se odrekne svoje zaštite, to je jedan veliki problem na kojem treba raditi, jer u parničnom postupku jednostavno zakon nije predvidio takve situacije”, ističe Hanušić Bećirović.
“Ako ratni zločinci nemaju para, onda u kakvoj su tek situaciji žrtve, jer često su ratni zločinci bili i ratni profiteri. Zamislite žrtvu seksualnog nasilja u ratu koja, kada dođe na suđenje, vidi da je onom koji je optužen za strašna zlodjela nad njom, a možda je i ubio nekog njenog člana porodice, da država njemu obezbjeđuje po službenoj dužnosti odbranu, advokata, zato što on navodno nema novca”, objašnjava.
Zakon, mrtvo slovo na papiru
Dodaje da se često dešava da optuženi imaju sredstava, ali da ih prikriju pred suđenje, ili odjednom navodno dobiju otkaz.
“Međutim, i da nemaju novca na raspolaganju, država se brine za njihova prava, dok je istovremeno žrtva prepuštena sama sebi. Čak i kada su neke žrtve upoznate s tim da mogu ostvariti pravo na naknadu štete, svjesne su da one usljed svog neznanja i nestručnosti nisu u poziciji da ostvare to svoje pravo i da niko njima ne pomaže, ni iz Tužilaštva niti iz bilo koje druge institucije.”
Prema Zakonu o krivičnom postupku BiH, žrtva ratnog zločina, ali i bilo koja druga žrtva krivičnog djela, ima pravo da od počinitelja traži odštetu, odnosno da postavi imovinsko-pravni zahtjev za naknadu štete još u toku krivičnog postupka.
Međutim, ukoliko to dovodi do odugovlačenja cijelog suđenja, sud može žrtve uputiti da svoje pravo ostvare u građanskoj parnici, za koje one u većini slučajeva nemaju sredstava i ne mogu da plate advokate.
“Problem je u tome što je to mrtvo slovo na papiru, godinama imamo te odredbe zakona gdje se kaže da žrtve mogu da podnose prijedlog za ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva i gdje se kaže da tužioci imaju obavezu da prikupljaju dokaze. Međutim, tužioci to nisu činili, a žrtve nemaju nikakvu pravnu pomoć, nikoga da ih uputi kako da postave taj zahtjev jer ga treba precizirati, da kažu da traže toliko i toliko hiljada maraka na ime posebnih vidova pretrpljene štete”, objašnjava Hanušić Bećirović.
Susret sa mučiteljem u hodniku suda
Stoga je organizacija TRIAL angažirala svoje advokate kako bi pomogla žrtvama da dobiju odštetu. U junu ove godine prvi put su dvije žrtve u BiH ostvarile to pravo.
“Mi smo htjeli da testiramo pravosuđe, da vidimo šta će se desiti ukoliko konačno mi obezbjedimo nekog advokata. Tako je naša advokatica zastupala interese dvije žrtve, radilo se o dva odvojena postupka i o žrtvama seksualnog nasilja u ratu koje su svjedočile pod zaštitom. Mi smo pripremali strategiju i na kraju je to urodilo plodom tako da je prvi put u BiH dosuđena ta naknada.”
Međutim, osim pravne pomoći žrtve koje svjedoče često nemaju ni drugu vrstu podrške. Šefik Hasanović prisjeća se kada je dobio prvi poziv za svjedočenje.
“Na dnu poziva je pisalo da se neodazivanje kažnjava se 5.000 maraka [2.500 eura]. Kada sam to vidio noge su mi se odsjekle, to je bilo kao da pod prijetnjom moram doći, a niko me nije ni pitao trebam li pomoć, psihološku, materijalnu ili bilo kakvu drugu zaštitu, da se opet suočim sa svim tim. Kada sam došao na sud sreo sam se sa svojim mučiteljom u hodniku, to je bio za mene toliki šok, počeo sam da drhtim”, prepričava svoje iskustva.
“Međutim, Bog mi je dao malo snage i pribranosti da uđem i svjedočim, i što je najgore bilo optuženi je imao pravo da meni postavlja pitanja, kao i njegova dva advokata, a ja nikada nisam bio na sudu prije toga ni za šta, a kamoli za krivična djela.”
PRAVNA POMOĆ I ZA ŽRTVE
U Sarajevu je prošle sedmice održan okrugli sto o zahtjevima žrtava ratnih zločina za odštetu u okviru krivičnog postupka, na kojem su prisustvovali i predstavnici vlasti.
“Bilo je puno govora o tome ustvari koliko je bitno da se žrtvama osigura pravna pomoć, bili su tu i predstavnici Tužilaštva BiH, Visokog sudskog tužilačkog vijeća, Suda BiH i Ministarstva pravde BiH”, kaže Hanušić Bećirović.
“Svi su se složili da je sazrio momenat da se ta pravna pomoć koja se pruža optuženima za ratne zločine proširi na oštećene.”
Hasanoviću su tokom brojnih svjedočenja prijetili, čak su mu, navodi, provalili u kuću, a jednom prilikom, kako kaže, ponudili su mu i 10.000 maraka da na sudu kaže da se ničega ne sjeća.
To je, dodaje, bilo veoma teško za njega i njegovu porodicu, ali mu je pomoglo kada se sastao sa ženama iz udruženja Vive Žene, nevladinom organizacijom iz Tuzle koja pruža podršku žrtvama rata.
“Mi logoraši smo onda počeli ići kod psihoterapeuta i ja sam stekao neko novo samopouzdanje, čak sam počeo da prenosim svoja iskustva drugim svjedocima, toliko mi je značila ta pomoć. Svjedoci se boje, ne smiju da svjedoče, kažu šta ja imam od toga, nikakvu zaštitu, podršku, a mahom su oni u teškoj situaciji, niko ne radi.”
Žrtve nisu samo dokazno sredstvo
Dodaje da je žrtvama teško ne samo uoči ili prilikom suđenja, gdje optuženi sjedi odmah pored njih, nego i poslije toga.
“I šta poslije svjedočenja? Kada završimo, svi izlazimo zajedno iz sudnice, i optuženi i žrtva. Otkud svjedok zna da ga neko neće pratiti i nauditi mu, a nama je isto tako potrebna pomoć nakon suđenja, jer opet sve to proživiš i ostaješ sam.”
Potrebu da se pomogne žrtvama i nakon suđenja ističu i iz udruženja Vive Žene. Iz ove nevladine organizacije navode kako ne postoje odjeli, odnosno kadrovi za podršku svjedocima u okviru svih sudova i tužilaštava u BiH.
“Nevladine organizacije su te koje žrtvama pružaju psihološku, pravnu, medicinsku, logističku pomoć. Država je tek u skorije vrijeme uspostavila Odjele za podršku svjedocima u pojedinim sudovima i tužilaštvima u BiH koji žrtvama mogu pružiti kratkoročnu psihološku pomoć prije i u toku suđenja. Pravna pomoć koja je za većinu bila najvažnija, u smislu dodjeljivanja besplatnih pravnih zastupnika u postupcima za naknadu štete nije zadovoljena.”
Pravo na obeštećenje od velikog je značaja za žrtve, slažu se udruženja koja im pomažu.
“Dvjema žrtvama silovanja u ratu koje smo mi zastupali i koje su prve dobile pravo na odštetu, puno je to značilo jer ih je na neki način osnažilo. To je jedan vid priznanja društva, jer društvo na taj način kaže, ne samo da osuđujemo ovog počinitelja nego ga obavezujemo da vam nadoknadi štetu, jer vi štetu zaista i jeste pretrpjeli. Žrtve se tako osjećaju aktivnim dijelom tog postupka, nisu više samo puko dokazno sredstvo koje neko ispita”, zaključuje Hanušić Bećirović.
Izvor: Al Jazeera
Reklame
0 comments:
Post a Comment