Kako se ubijala mladost Sarajeva i oni koji su ih pratili na posljednji počinak

Nermin Divovic, ubijen snajperskim hicem od strane četničkog agresora 18. novembra 1994. godine

Teško se može govoriti o tome koje je prvo dijete ikada ubijeno u Sarajevu i njegovoj neposrednoj okolini u prvim danima rata, međutim to nam ne može biti prepreka da pišemo o tome ko je i na kakav način ubijao sarajevsku mladost.

U Sarajevo je rat stigao sa aprilom 1992. godine, već tada je sarajevsku mladost mahom koja je zagazila u dvadesete ubijao četnički agresor. 5. aprila 1992. poginula je u 24. godini života Suada Dilberović kao prva žrtva u opkoljenom Sarajevu. Smrt ove studentice medicine naškrinjila su vrata pakla za sarajevsku mladost.

Deset dana nakon njene smrti, poginuo je hicem iz snajpera mladić Samir Mešetović koji je igrao košarku s društvom na Pofalićima.

Pakao stradanja u Sarajevu se otvorio, sve učestalija granatiranja, snajperisanja, odnose život po život Sarajlija i onda dolazi maj 1992. godine. Taj mjesec će pokazati svu raskoš četničkog ratnog kodeksa. Kako nisu uspijeli u namjeri da osvoje grad, gnjev četničkog agresora najbolje su osijetili civili Sarajeva. Niko tada nije mogao zamisliti razmjeru zla koje će Sarajevo doživjeti u narednim godinama opsade, ali ni to da će neko napasti i sručiti se na jedno gradsko porodilište. Sarajevsko porodilište "Zehra Muidović"  koje se nalazilo na prvoj liniji odbrane, postalo je žrtvom bezobzirnog granatiranja, a bebe tek pristigle na svijet najstrašnije žrtve agresora. 26. maja 1992. godine, od ranih jutarnjih sati do večernjih sati, porodilište je zasipano različitim kalibrima granata dok je sve to pratio pješadijski napad agresora. Borci sa Koševskog brda, učinili su sve da odbiju neprijateljski napad, na kraju su i uspijeli u tome. Toga kobnog dana ubijeno je petero djece. Dok su ostala djeca njih 70, kao majke i osoblje, svoj spas od granata pronašli u podrumima porodilišta. Sutradan su evakuirane i premještene na Klinički centar Koševo.




Dok su se zbrinjavale majke i djeca na Klikiniku Koševo, Sarajlije su doživjeli prvi masakr u ulici Vase Miskina, tri granate usmrtile su 26 osobe, a ranile 108 ljudi dok su čekali u redu za hljeb. Najmlađa žrtva u tome redu bila je trinestogodišnja Emina Karamustafić.

3. jula 1992. godine na Kobiljoj Glavi ginu troje djece, dvije žene i dva muškarca u pokušajima da oberu trešnju. Tom prilikom ubijeni su Avdagić Fikret 1975 godište, Delalić Muamer 1974 i Mameledžija Adela 1978.

12. jula 1992. godine u masakru u Hrasnici gine četvero djece. Tog kobnog dana ubijeni su Azmir Brodarac (1976), Sanela Hadžiomerović(1979), Aldina(1979) i Admir Čolpa(1985).

Ubijanje djece je bilo najbolnije za Sarajlije. Nemoguće je bilo shvatiti razmjer mržnje koju su imali četnički agresori prema svemu nesrpskom u BiH, pa i u Sarajevu.

Jedna od najnečovječnijih stvari dešavala se u periodu od 1. avgusta 1992. godine kada je konvoj sa bebama iz Doma za nezbrinutu djecu Ljubica Ivezić napadnut. Tom prilikom ubijene su dvogodišnja Vedrana Glavaš i Roki Sulejmanović koji je bio star svega 16 mjeseci. Međutim to nije sve, na  sahranu ubijenoj djeci na groblju lav,  bačene su dvije granate i ranjena je baka ubijene Vedrane, Ruža Glavaš. Nastavak prakse da se granatama i snajperskim hitcima gađaju sahrane, nakon ovoga postala su ustaljena praksa četničkog agresora.



Zlu nikada kraja, granatiranja su donosila nove žrtve, a da agresor ne preza ni od čega pokazalo je i njihovo granatiranje bolnice Koševo.

A onda novi masakr nad sarajevskom mladošču, u svega par sati granate su ubile petero djece na Bjelavama, ovaj masakr desio se 10. oktobra 1992. godine.

Ginula je mladost Sarajeva, što od granata što od snajpera.

1. juna 1993. na Dobrinji, za vrijeme bajramskog turnira, dvije minobacačke granate ubile su 13. osoba, uglavnom djece, a ranili preko 80 osoba. Jedan od najmlađih ubijenih bio je Adel Selmanović.



30. jula 1993. godine u parku na Otoci ubijeno je dvoje djece, dvije žene i stariji čovjek. Irma Hadžimuratović, teško ranjena izmještena je u London u namjeri da joj se pomogne, tom prilikom njena majka Elvira je poginula. Borila se sa posljedicama teškog ranjavanja. Operacija po operacija, gotovo dvije godine tako, da bi preminula 1. 4. 1995. godine.




9. novembra 1993. godine u osnovnoj školi 1. Maj na Alipašinom Polju, ubijena je učiteljica Fatima Gunić sa svoje troje učenika. Nedaleko od škole istog dana, poginulo je pet osoba, a ranjene 42 osobe. Ubijanju djece u novembru 1993. godine nema kraja, pa su od posljedica pale granate ubijeno još troje djece u centru grada dok su se grudvala, dvoje ih je tom prilikom teško ranjeno.

Sarajlije nisu bile mirni ni u svojim domovima. Tako je 3. januara 1994. godine u samo jednom stanu nastradalo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.



22. januara 1994. godine još jedan masakr nad sarajevskom mladošču, ubijeno je šestero, a ranjeno devetoro djece dok su se igrali na snijegu. Tom prilikom poginuli su Indira  (1982) i Jasmina Brkovic (1989), Mirza Dedovic (1986), Danijel Jurenic (1981), Admir Subasic (1986).

4. Februara 1994. godine na Dobrinji gine devetoro ljudi u redu za humanitarnu pomoc, ukljucujuci i dvoje djece.

12. februar 1994. godine prvi put od pocetka opsade u Sarajevu, a da nije bilo mrtvih i ranjenih.

8. novembra 1994. godine ubijeno šestoro civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.
24. maja 1995. godine u cjelodnevnom granatiranju Sarajeva, ubijeno 5 osoba, ranjeno 30, medju kojima i 20-mjesecna beba.

6. jula 1995. godine poginulo šest ljudi, među njima dvije djevojčice. U granatiranju naselja Alipašino Polje, ubijeni su članovi porodice Đorem: hena, Božo i njihova petogodišnja kčerka Magdalena.

U Sarajevu u 1425 dana njegove opsade, ubijeno je 1600 djece, ranjeno preko 14. hiljada. Oprostite nam što nismo mogli obuhvatiti sve jednim tekstom, naša namjera je bila da pokažemo na razmjeru zla jedne rigidne, fašističke i ubilačke ideologije, kakva je ideologija Četnika koji su kosili sarajevsku mladost, a i širom BiH.

Treba spomenuti dječiji pokret mira, ljubavi i prijateljstva po imenu "Djeca Sarajeva" koji su se potrudili da ubijena djeca Sarajeva ne padnu u zaborav i koji su bili inicijator izgradnje spomenika njima,  koji se podigao na lokalitetu Velikog parka, u centru naseg grada 2009. godine. Zahvaljujuci njima, ovaj djeca imaju svoj spomenik koji nas trajno sjeca na ono kroz sta smo prosli.

Spomenik ubijenoj djeci Sarajeva u periodu 1992-1995

Spisak ubijene djece Sarajeva mozete vidjeti ovdje.

Pamtimo jer moramo. Da se nikada nikome ne ponovi.





Reklame