Kao što dehumanizacija budućih žrtava predstavlja uvod u svaki masovni zločin, tako posljednju fazu tog procesa obično čini, ne negiranje kako se to obično misli, već opravdavanje počinjenih nedjela. Kada su u pitanju zločini počinjeni nad bosanskim Muslimanima od 1992. do 1995. godine, pomenuta završna faza odvija se, između ostalog, u Hagu, na procesima koji su vođeni ili se vode protiv bivših najviših pripadnika rukovodstva bosanskih Srba, prije svih Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Svjesni da se u haškim sudnicama pored glavne teme – utvrđivanja krivične odgovornosti optuženih – u isto vrijeme ispisuju stranice nekih budućih udžbenika historije, odbrane su dijelom bazirane na tezi da su rat u BiH izazvali Muslimani, uz podršku Hrvata, a da je svaki potez Srba bio iznuđena reakcija.
Čega se (ne)sjeća Dodik
U posljednje vrijeme haška odbrana Ratka Mladića pokušava da iskoristi i procese koji se odvijaju na globalnoj političkoj sceni. Riječ je, dabome, o terorističkim napadima i drugim aktivnostima islamističkog pokreta s jedne i rastućoj islamofobiji u svijetu sa druge strane. Teza je sljedeća: to što sada gledate širom planete – krv i patnju nedužnog zapadnog čovjeka i osnivanje islamske države zasnovane na šerijatu – početke ima u političkom pokretu bosanskih Muslimana. Od toga su Srbi nekad, kao cijeli svijet danas, morali da se brane, pa im ne treba zamjeriti zločine koji se, u obračunu sa takvim zlom, na mnogim mjestima i danas čine.
Do sada je teza odbrane, doduše, stidljivo plasirana, sa nadom da će sudije, za koje se računa da su upućeni u svjetsku politiku i samim tim senzibilisani za pitanje prijetnje islama, shvatiti diskretnu poruku. A onda se u sudnici pojavio Milorad Dodik.
Nasljednik Radovana Karadžića i Nikole Poplašena na mjestu predsjednika RS-a pred sudom je, bez ustezanja, rekao da su Alija Izetbegović i njegova SDA „u nekom smislu bili preteča sadašnjih ideologija radikalnog islama koje vidimo po svijetu“. Ključni dokaz za to predstavlja činjenica da je Izetbegović autor „Islamske deklaracije“ iz 1970. godine u kojoj se, kako Dodik interpretira, zalagao za „muslimansko uređenje zasnovano na šerijatu“. Uslijedio je zanimljiviji dio – unakrsno ispitivanje koje je vodio jedan od najiskusnijih haških tužilaca Alan Tiger.
Ako je, pretpostavlja tužilac, „Islamska deklaracija“ zaista bila toliki trn u oku bosanskim Srbima, onda je na njihovim skupštinskim zasjedanjima sigurno bila vruća i česta tema. Dobro se, rekao je Dodik, sjeća da su se stvari odvijale upravo kako je tužilac sugerisao – kada su zastupnici govorili o prijetnjama i opasnostima po srpski narod, često su se čule sljedeće riječi: „Kako je napisano u ‘Islamskoj deklaraciji’ Alije Izetbegovića…“
Stvarnost je, zapravo, drugačija. Pretragom transkripata skupštinskih zasjedanja tužilaštvo je utvrdilo da se „Islamska deklaracija“ u govorima pred parlamentom bosanskih Srba prvi put ne pominje ni 1991, ni 1992. godine, već tek na 35. sjednici održanoj 2. oktobra 1993. godine. Do tada je projekat stvaranja etnički čiste srpske republike u BiH u najvećoj mjeri bio ostvaren, a većina masovnih zločina, osim srebreničkog genocida, uglavnom počinjena.
Eto kako nastaju mitovi. Nebitno je da li se Dodik i njegovi istomišljenici, uključujući Karadžića i Mladića, slučajno ili namjerno loše sjećaju, važno je da njihovi sljedbenici to prihvataju. Kako vrijeme bude odmicalo, mogućnost prećutkivanja i poricanja zločina sve je manja, pa raste potreba za opravdavanjem. Mitovi koji se danas stvaraju su zato neophodni. Pa će jednog dana u srpskim udžbenicima u cijelom regionu pisati da su bosanski Muslimani, još u staroj Jugoslaviji a posebno početkom 90-ih, bili preteča današnjeg terorističkog zla protiv kojeg su se tada digli Srbi, braneći sebe, ali avansno i ostatak svijeta.
A je li to istina? Znamo li mi ko su jugoslovenski Muslimani i sjećamo li ih se od ranije? Ako ne znamo mi, zna američki tužilac Tiger: „Opće je poznato da su muslimani iz BiH vrlo evropeizirani, da nisu bili vrlo religiozni, a pogotovo ne radikalni fundamentalisti“. Niko, naravno, ne želi da kaže da su „neevropeizirani muslimani“ loši, samo se sugeriše da je BiH posljednje mjesto na svijetu iz kojeg je prije 25 i više godina mogao biti iznjedren islamski radikalizam i terorizam kao sredstvo borbe. Svjestan je toga i Dodik, zato i nije otvoreno protivrječio, ali se, više za sebe, pitao – Kako je onda moguće da su pošli za Alijom Izetbegovićem? Pošto se valjda kao aksiom uzima da je Alija bezmalo Bin Laden.
Planirani zločini
Da stvar bude gora, u odbranu domaćih Muslimana u jednom intervjuu iz 1990. godine, dokazu u posjedu optužbe, stao je Radovan Karadžić. Zna Dodik dobro da su tužilac (danas) i Karadžić (nekad) upravu kada govore o „evropeiziranim muslimanima“, „ljudima naše krvi i našeg jezika“ od kojih ne prijeti nikakva opasnost. Ali zašto smo ih onda ubijali i protjerivali?
Zato što su se zatekli na zemlji na koju su Srbi polagali i još uvek polažu pravo. Zločini nad njima su, a to je potkrijepljeno brojnim dokazima i detaljno obrazloženo u više haških presuda, počinjeni na sistematičan i organizovan način, širom teritorije na koju je rukovodstvo bosanskih Srba polagalo pravo i uz učešće zvaničnih vojnih i policijskih snaga RS-a. I što je posebno značajno – postoji obilje dokaza o tome da su bili unaprijed planirani, a ne iznuđeni umišljenim otporom protiv terorizma.
To je dio istine o ratu u BiH. Sve drugo su laži koje se vremenom pretvaraju u mitove, a odupiranje tom procesu moguće je samo još neko vrijeme. Dok se sjećamo bosanskih Muslimana iz vremena suživota sa njima.
Piše: Nemanja Stjepanović, autor je novinar agencije SENSE
(Napomena: Umjesto Bošnjak, autor u tekstu koristi izraz Musliman, koji je u Jugoslaviji bio nacionalna odrednica. Napisan malim početnim slovom, izraz musliman je vjerska odrednica.)
Reklame
0 comments:
Post a Comment