Francisa znaju svi u selu Donje Žeželevo gdje se nastanio nakon što je demobilisan. Živi u objektu koji je ustvari nekadašnja ozidana štala i ne može se nazvati kućom, ali to je njegov dom. Uz pomoć dobrih ljudi uspio je napraviti krov i dimnjak, zatvoriti prozore i postaviti vrata, no kuća je neuvjetna. Kupatilo nije urađeno, podova nema, a sve što ima u životu nalazi se u jednoj maloj sobi. Ekipa portala Klix.ba pronašla je Francisa uz pomoć Općine Hadžići.
"Moj otac je bio ljekar pedijatar, specijalista, a majka je bila ambasadorica. Živjeli smo u selu Slatina kod Osijeka. Osnovnu i srednju školu sam završio u Parizu, a fakultet u SAD-u. Po struci sam inžinjer elektronike specijaliziran za pravljenje satelita. Živio sam s roditeljima, braćom i sestrama te suprugom i dvoje djece kada je počeo rat u Hrvatskoj. JNA je opkolila i napala selo, od 313 ljudi koliko je u njemu živjelo, preživjeli smo ja i jedna petogodišnja djevojčica Mađarka", prisjetio se Francis najtežih trenutaka svog života.
U napadu na ovo selo poginuli su mu roditelji, dvije sestre, dva brata te supruga i dvoje djece. Kada je bježao, čuo je vapaje iz komšijine garaže i provirio je kroz prozor. Vidio je dvojicu vojnika kako siluju petogodišnju djevojčicu i odlučio ju je spasiti.
"Znao sam da njen otac ima lovačku pušku. Ušao sam u kuću, uzeo pušku i dva metka, te ih ubio obojicu. Uzeo sam djevojčicu u naramak i počeo bježati niz potok. Tada nas je vidio jedan vojnik i počeo pucati prema nama. Ranjeni smo oboje, ali nastavio sam pješačiti 25 kilometara do Osijeka gdje me je u bolnici dočekala moja prijateljica koja nas je oboje operisala. Više nisam imao nikoga", prisjetio se sa suzama u očima.
Kada se oporavio odlučio je da će se priključiti hrvatskoj vojsci i prijavio se u komandu u Osijeku. Bio je dobar vojnik koji je bio zadužen za obaranje aviona i helikoptera JNA.
"Oborio sam četiri aviona i dva helikoptera. Dobio sam i medalje, ali to mi nije značilo ništa. Nisam imao novca, nisam imao ništa. Ubrzo je došla obavijest da se stranci više ne mogu boriti u Hrvatskoj. Tada sam krenuo za Bosnu i došao u Hrasnicu gdje sam se priključio Crnim labudovima. S drugom Avdom (Subašić, pukovnik, op.a.) sam obilazio sve terene i ranjen sam ponovo", kazao nam je Francis.
Nakon oporavka 1993. godine dolazi u Hadžiće gdje se priključuje 4. bataljonu ARBiH. Stalno je bio na terenu. Saborci ga pamte kao neustrašivog borca. Demobilisan je u junu 1996. godine.
"Nisam znao gdje da idem jer nisam imao ni gdje, ni kome. Jedna prijateljica odavde mi je rekla da ne brinem, da ona ima jednu kuću u kojoj mogu živjeti. Ovo je nekada bila štala. Dio krova je bio urušen, nije bilo dimnjaka, prozora, niti vrata. Ali ušao sam da imam gdje da se sklonim preko zime. Uz pomoć dobrih ljudi uspio sam napraviti krov, prozore i vrata", kazao je.
Državljanstvo još nije dobio. Ističe da mu tadašnji komandant nije riješio status, a da je svu dokumentaciju predao Uredu za strance. Nema ni zdravstvenog osiguranja niti ikakvih primanja. Više je gladan nego sit.
"Prije sam imao kuću, farmu, životinje od kojih sam živio i zemlju. Uvijek sam imao hranu, ali sada nemam. Najpotrebnija mi je hrana. Doručkujem kafu, ručam čaj i navečer napravim sebi makarone ili rižu na vodi. Drugarica iz Švedske mi pošalje 100 KM godišnje i lijekove. Putem emisije 'Ispuni mi želju' nabavili su mi motornu pilu da mogu rezati drva, ali su mi je ukrali", kaže ponovo sa suzama u očima.
Iako ima malo, Francis odvoji malo hrane i da svojim mačkama koje ga redovno posjećuju i umiljato se vrte oko njegovih nogu i ruku. Posebno ga vole djeca, a kaže da voli i on njih, jer svoje više nema. Ističe kako bi im rado kupio slatkiše za praznike, ali nema od čega.
Francis je skroman čovjek. Nije tražio ni novu kuću, namještaj, niti bilo šta drugo. Samo hranu da ne bude gladan. Dao je život za ovu državu, a ona je zaboravila na njega. Kada smo krenuli kući Francis nas je pozvao da ga posjetimo kada bude lijepo vrijeme, da popijemo kafu i kako kaže, razmijenimo lijepu riječ.
Klix.ba
Reklame
0 comments:
Post a Comment