Dalo bi se nadugo i naširoko analizirati rad MKSJ-a svih ovih godina, naročito njegovu kaznenu politiku. Ovaj je Sud procesuirao, primjera radi, 11 Prijedorčana, od kojih je čak devet već na slobodi. S njima koji su prije izašli iz zatvora, nego su kosti njihovih žrtava pronađene, prijedorski Bošnjaci sada treba da grade suživot.
“Knjigovođa Auschwitza“ Oskar Gröning osuđen je ljetos na četiri godine zatvora. Ovaj 94-godišnjak bio je čuvar u koncentracionom logoru Auschwitz. Na sudu je priznao “moralnu krivicu“, ali je ustvrdio da nije pomagao u genocidu nad Židovima.
Gröning je čak dobio i strožiju kaznu nego je to njemačko tužilaštvo tražilo. Mnogo ranije, još sedamdesetih godina prošlog vijeka je protiv njega provedena istraga, pa je osamdesetih proces obustavljen zbog nedostatka dokaza, da bi ljetos bio okončan.
Ruka pravde
Njemačko pravosuđe je ovim, pisali su mediji u toj državi, osvjetlalo vlastiti obraz, pokazavši da ratni zločin, zločin genocida, ne zastarijeva, ali i da oni čije su ruke krvave nikad neće moći biti mirni, bez obzira koliko je vremena prošlo od zločina i u kojoj su životnoj dobi. Gröning je dakako samo jedan od primjera pripadnika SS-a koje je u poznim godinama stigla ruka pravde.
U Bosni i Hercegovini je, to je već sada vidljivo, veliki broj onih čije su ruke krvave, a koji će izbjeći pravdu. Rezultat je to (ne)rada domaćeg pravosuđa, ali i onog u Haagu, čije je zatvaranje najavljeno za 2017. godinu.
-Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je zadao nezapamćen udarac nekažnjivosti, a njegov primjer služi kao snažno upozorenje onima koji se nadaju da će izbjeći posljedice svojih djela – kazao je prije nešto više od mjesec Theodor Meron, predsjednik ovog Suda.
Haški tribunal će biti zatvoren nakon što budu zatvoreni i posljednji „veliki“ slučajevi – Mladić, Karadžić, Prlić i drugi…
Ulogu MKSJ-a dakako ne treba zanemariti, ali da li je baš tako kako se Meron optimistično nada i pohvalno govori o radu Suda?
Dalo bi se nadugo i naširoko analizirati rad MKSJ-a svih ovih godina, naročito njegovu kaznenu politiku. Ovaj je Sud procesuirao, primjera radi, 11 Prijedorčana, od kojih je čak devet već na slobodi. S njima koji su prije izašli iz zatvora, nego su kosti njihovih žrtava pronađene, prijedorski Bošnjaci sada treba da grade suživot.
Pitanje onih koji nikada nisu došli pred lice pravde, a Prijedorčani, Srebreničani, Fočaci…, ih svakodnevno sreću na ulicama, je ono kojim će se morati pozabaviti domaće pravosuđe.
Zatvaranje Haškog tribunala žrtvama, porodicama žrtava, pravdi, nikako ne ide u prilog, jer koliko god to negirali, domaće pravosuđe ima još manje kapaciteta i hrabrosti da s pravdom suoči veliki broj osumnjičenih za ratne zločine.
Dokaz za to je ponovo Prijedor i masovna grobnica Tomašica. Ako je vjerovati da za bilo koji slučaj ima konkretnih dokaza, onda je to sigurno ova najmasovnija grobnica na prostorima bivše Jugoslavije. No, iako je 21 godinu krila najmračnije zločine nad Bošnjacima i Hrvatima Bosanske krajine, osim što je uvrštena u optužbe protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića u procesima koji se vode u Haagu, iako je neoboriv dokaz genocida u ovom dijelu BiH, domaće pravosuđe je zatajilo.
Za očekivati je bilo da će nakon takvog otkrića „pljuštati“ optužnice protiv „sitnih riba“, odnosno direktnih egzekutora, koji bi trebali odgovarati na domaćim sudovima, ali se to nije dogodilo.
Niz je drugih primjera gdje postoje svjedoci, postoje kažu i dokazi, ali samo nema optužnica i presuda.
Ono što porodice žrtava traže je da, nakon zatvaranja MKSJ-a, u BiH dođu tri odjeljenja sudaca i tužilaca koji bi radili na 850 predmeta ratnih zločina koji su ustupljeni Tužilaštvu BiH. To su predmeti koji su već bili pred Haškim sudom, u njima su imena mnogih za koje se opravdano vjeruje da su ratni zločinci, a domaće pravosuđe još uvijek nije ništa uradilo na njihovom sankcioniranju.
Politički pritisci
U udruženjima porodica žrtava vjeruju da Tužilaštvo BiH zbog političkih pritisaka nije i neće uraditi mnogo toga konkretnog da bi riješilo pomenutih 850 predmeta. Među ovim se predmetima, potvrđuje Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida u BiH, nalaze i imena osoba koje bi mogle biti procesuirane zbog ratnih zločina, a i danas obnavljaju važne funkcije u političkom životu BiH.
U ovih se 850 predmeta nalazi oko pet posto onih koji se odnose na moguće dokaze ratnih zločina koji su počinili Bošnjaci, oko 15 posto protiv Hrvata i ostatak se uglavnom odnosi na Srbe.
Porodice žrtava su uvjerenja da Tužilaštvo BiH radi samo na slučajevima koji ne dižu veliku prašinu u javnosti te da ide „niz dlaku“ onima koji ih svakako optužuju da su pristrasni, da sude samo Srbima pa, između ostalog, zbog toga bi i da sprovedu referendum o radu Suda i Tužilaštva BiH.
Upravo u takvim okolnostima i pod takvim pritiscima, zahtjev udruženja porodica žrtava da se u BiH formira „mini Hag“ za kojeg bi se još i moglo nadati da će pred lice pravde izvesti bar dio onih čija se imena spominju u 850 predmeta, se čini sasvim razumnim i opravdanim.
U suprotnom, nema razloga da se u to uopće ne vjeruje, u BiH ne da neće biti procesuiran nijedan gröning nakon decenija od zločina, nego po svoj prilici neće biti ni oni čija su nedjela toliko očigledna, čije se žrtve još uvijek iskopavaju ispod ilovače Tomašice i tomašica, a koji i dalje rade u policiji, politici, u institucijama države Bosne i Hercegovine i njenih entiteta.
Reklame
0 comments:
Post a Comment