Adnan Isanović: Dnevnik užasa

Četvrtak, 9 april 1992. godine. Noć. Osam i trideset. Prvi put se telefonom Adnan Isanović javio Seadu Omanoviću u Sarajevo. Zvao je iz Foče koju su potresale desetine detonacije granata četničke mržnje godinama slagane po okolnim brdima. Seadov broj je sasvim slučajno pozvao, mogao je to biti bilo ko drugi, ali je htio da priča, da razgoni strah, htio je da kaže strašnu istinu koju je naprosto trebalo nekome reći. Adnan se telefonom javljao sve do 22. aprila 1992. godine. Tog su ga dana uhvatile njegove komšije, dojučerašnji prijatelji i na njemu iskalile mržnju nošenu prema nekome drugom, sigurno ne prema Adiju, on je naprosto ničim nije mogao zaslužiti. Taj strašni novi dnevnik Ane Frank našeg doba – donosimo u cijelosti.

“Telefonom sam upoznao smirenog čovjeka, Adnana Isanovića, koji je navršio tek 30 godina, vlasnika picerije ’Amadeus’ u Foči“, piše Omanović. „Njegova porodica je jedna od najbogatijih u gradu, oženjen je i ima trogodišnjeg sinčića. Čovjek bi povjerovao da mu je sudbina dodijelila da bude sretan čovjek. Sprijateljili smo se u čestim telefonskim razgovorima i bio sam mu jedina veza sa svijetom. Obavjestio me je da su dan prije preko Ćehotine, kamioni, njih 12 koliko je izbrojao, dijelili oružje komšijama Srbima iz Foče. Javljajući mi se redovno, shvatio sam da ću ja biti čovjek koji će voditi Adnanov dnevnik užasa koji će se pretvoriti u dnevnik iščekivanja njegove smrti“.

Četvrtak, 9. april 1992.

Počeo je napad na grad, rekao mi je. Gađaju iz svih oružja, iz minobacača i topova. Brojao sam više od dvjesta granata i onda prestao, jer stalno padaju. Imam tri porodične kuće i na njih su pale dvije granate. Na majčinoj kući je krov potpuno srušen. U jednom mitraljeskom gnijezdu vidio sam svoje komšije Zorana Miličevića i Vladu Avrama i njegovog sina. Vlado je bio samostalni trgovac kog su cijenile komšije Muslimani i sa njima je lijepo živio. Prošlo ljeto se proglasio vojvodom i u obližnju šumu odvodio mladiće na gađanje i vojne vježbe. Ovi što napadaju Foču sastajali su se u kafiću “Votka” kod Radivoja Maića.

Petak, 10 april 1992.

Ne prestaju sa uništavanjem kuća. Gađaju muslimanske kuće i ruše ih. Foča gori noću i užasan plamen obasjava čitav kraj. Ovdje više nema života. Na kuće moje porodice pale su još dvije granate. Sve što je moj otac stvarao i što sam ja pravio ruši se kao moj san da ću živjeti kao čovjek. Zbog čega sve ovo? Ne mogu da razumijem. Među rušiteljima je i Ivan Marić koji se u julu prošle godine proglasio četničkim vojvodom. Tamo iz mraka šalje granate i ubija grad u kom je do juče živio kao normalan čovjek.

Iz mog kvarta svi su negdje otišli osim 12 starijih i jednog mladića koji je ostao uz staru majku (Kemal Isanović koji je ubrzo nestao bez traga, primjedba). Mislim na njih dok padaju granate. Hoće li preživjeti? Moj život više nije važan. Zaokuplja me zlo čije tragove gledam i pokušavam da ti to prenesem.

Subota, 11 april 1992.

Poslije podne spustili su se u izmasakrirani grad, među ruševine. Prilazio sam im sakriven i gledao kako kao zvijeri obilaze oko kuće. Tišina je i čujem im šapat. Čini mi se da spominju moje ime. Ja sam im, ni sam ne znam zašto, važan. Nisam uplašen, prije bi se reklo da još uvjek nisam svjestan da se sve ovo događa. Privlačim se ponekad prozoru, mrak je potpun. Osluškujem i prepoznajem glasove. PrepoznajemGorana Mitrainovića i Peru Eleza. Prošlog ljeta je Goran rekao da će picerija “Amadeus” biti njegova. U julu ispred “Amadeusa” Pero Elez mi je prijetio da će me ubiti jednog dana. Tad sam se nasmijao i pomislio da se šali. Danas o tome razmišljam sasvim ozbiljno. Sve češće mi ulaze u kuću i pažljivo se penju po spratovima.

Nedjelja, 12 april 1992.

Sakrio sam se i u jednom trenutku im skoro čuo dah. Pored moje kuće redovno ostavljaju čovjeka koji puši i kašljuca. Imam uz sebe baterijsku lampu i obilazim kuću. Stražar je pucao rafalno u mom pravcu, dva tri metra daleko od mene. Glas mi ne drhti od straha, peli su se još po spratovima i na kraju sam morao na tavan. Tamo gdje sam stajao nepokretan kiša je lila, potpuno sam mokar. Kao zvijer koju love pritajeno sam čekao da odu. Obišao sam kuću. Odnijeli su svu odjeću, nemam se u šta presvući. Vidio sam kako su sve uređaje iz kafane odnijeli. U podrumu su razbijali sve boce vina i piva. Tečnost iz boca je poplavila dno podruma. Uglavnom popiju gutljaj iz boce, ostalo razbiju. Pucali su u kasu. Bila im teška da je ponesu, a nisu je znali otvoriti. Svjetlost lampe mi otkriva jednu malu kašiku koja je ispala pljačkašima u žurbi. Želim pobjeći ali kako i gdje?

Mokar sam i drhtim, a htio sam se spustiti nizvodno rijekom. Izlazio sam i teturao obalom Ćehotine. Pokušao sam ući u vodu, ali je hladna i sigurno bih umro. Kao dječak sam gledao utopljenika, prisjećam se tog straha i svaku bih smrt prije želio nego tu. Izgleda da sam u situaciji da biram koju vrstu smrti želim.

Ponovo sam se vratio u staru roditeljsku kuću i našao nešto odjeće koju nisu odnijeli. Stražar je ponovo pucao na mene. Jasno mi je da znaju da sam tu, oko kuće. Vjeruju da sam naoružan i ustručavaju se opkoljavanja. Nisu baš hrabri. Sad mi je toplije. Uspio sam se privući i ispeći veliki hljeb u peći za pice. Našao sam nešto konzervi i preselio se na toplije mjesto. Ne brini, sa sobom sam ponio i telefon. Roditelji telefon nikad nisu voljeli pa su ga izbacili iz upotrebe. Želim ti govoriti sve, juče sam osjetio veliku, najveću želju da preživim. Zaboravio sam ti reći kako oko 200 ljudi ugone u hangar na Livadama, na drugoj strani preko Ćehotine. Gledao sam zatim kako jednog po jednog izvode na nuždu, usput ih maltretiraju.

Ponedjeljak, 13 april 1992.

Noćas je četvrti dan pakla. Istjerali su 12 uplašenih bića. Gledam ih i ne mogu ništa da uradim. Goran Mitrainović bjesni i jednom mladiću stavlja cijev puške u usta i pita: “Govori gdje je Adnan?” Zatim se obraća njegovoj majci: “Ubiću ga ako ne kažeš gdje je Adnan!”. Starica uplašena i promuklim glasom čujem da pita: “Zašto ćeš ga ubiti? Je li zaslužio smrt od tebe? Zar si zaboravio Gorane da ste se baš ovdje igrali zajedno. Ako njega ubiješ ubićeš i sve što mene drži u životu.” To ga je valjda pokolebalo pa nije pucao. Samo ih odvodi nekud, ne znam kuda. Gledaju prema mojoj kući i galame: “Hajde stoko, gamadi muslimanska, da vas bombama ne izbacujemo.” Konačno odvode ljude i odlaze sa njima, ali se ubrzo vraćaju. Oni bi trebalo da su živi, nisam čuo nikakav pucanj, mada smrt ne dolazi samo puškom. Vraćaju se da pljačakaju. Nisu željeli svjedoke. Pljačkaju opčinjani plijenom. Sad ih slobodnije promatram bez straha da će me vidjeti. Čak se potpuno otkrivam i zapažam sve pojedinosti. Sve stvari trpaju u kamion koji su takođe ukrali. Odnose posteljinu, nose čak i odjeću mog trogodišnjeg sina. Nose i ženinu bundu, a jedna od njih je pokušava i obući. Jastuke nisu odnijeli jer sam ih našao iskidane noževima. Primitivci, tražili su zlato, novac. Odnijeli su i kasu. Smijem se, potpuno je prazna. Iz kuće mog adže koji radi u Njemačkoj odnose frižider, veš mašinu, neraspakovan namještaj. Pljačkaju Goran i njegov brat Nešo Mitrainović. Oni odvoze moj kros motor. Tu su još Radomir Marić, njegov zet Rajko koji je radio kao bravar, tu je i Peđa koji je kod mene radio kao konobar, prepoznajem i Slavka Vukovića, braću Banović čiji je otac radio u policiji. Vidim Ćosu tzv. mehaničara, stavio je čarapu na glavu, smijem se od muke jer bi ga i slijepac prepoznao. Stidim se dok sve to gledam, vjeruj mi, stidim.

Razmišljam o sebi i svom životu. Ne sjećam se da sam bilo kom zlo mislio, a kamo li uradio. Prisjećam se i pitam jesam li prema ovim ljudima bio loš. Mnogo ljudi mi je dužno u ovom gradu, nekima i od ovih koji me pljačkaju davao sam pozajmice. Nikad nisam tražio da mi te pare vrate. Tražio sam nešto ružno u prošlosti svojih roditelja, ali nisam našao. Majka Radomira Marića, Jela, bezbroj puta je dolazila u goste mojoj majci. Mati je šila haljine za njihove djevojčice. Šila je besplatno jer ih je voljela. Taj njihov zet Rajko pio je noćima u mojoj piceriji. Uvjek sam plaćao pola njegovog duga, bio sam blag prema njemu. Valjda zato nije krao kao ostali. Osvrtao se oko sebe plašljivo, za razliku od Radomira koji je galamio i trpao sve, bijesno. Čovjek koji mi je rušio kuće granatama, Ivan Marić, ušao je u prizemlje i morao sam se skloniti sprat više. Stajao sam skoro iznad njega dok je krao meso iz zamrzivača. Odnosio je brašno, šećer, puter, oznojen i suludih očiju. Stvari su odnosili i prema kući Vaja Kunarca, vozača autobusa gdje se nalazi četnički štab.

Srijeda,15. april 1992.

Već teško dobijam telefonsku vezu. Vučem se iz jedne sobe u drugu. Čujem ih kako vrište da će me ubiti. Kako mi govore da se predam jer nemam izbora. I dalje pljačkaju. Nisam ni znao koliko sam imao tih stvari.

Subota, 18. april 1992.

Vidim neke ljude koji se noću kao zvijeri šetaju oko kuće dok se po danu kriju po podrumima. Govore mi o velikim zločinima koje čine četnici po gradu. Neka od imena poznajem. Spominju ime Jelenka Starovića koji se prije mjesec dana razveo sa ženom muslimankom i sad se priključio ubojicama. Dragan Marković sin Cvijetina, staklara, nosi snajper, kažu da ubija ljude iza prozora u njihovim stanovima. Nikad neću razumjeti zašto je Cvijetin, koji je ugledan i mislili smo pošten čovjek, pred ovo zlo govorio da muslimane treba poklati. Moram ti reći da mi je hrane pri kraju. Četnici svaki čas upadaju u kuću, traže me, samo me čudo spašava. Uvjek im izmaknem na vrijeme. Čuo sam da govore da bi mi zgulili kožu da me uhvate. Jedan je rekao da bi me zaklao a jedan da bi mi dao metak u čelo. Više se i ne pitam zašto.


PHOTO: Ron Haviv

Nedjelja, 19. april 1992.

Gubim polako strpljenje. Otjerali su i jedinu stvar koju do tad nisu bili otjerali – moj mercedes. Vozi ga funkcioner SDS-a Pero Elez po Foči. Opet slušam o zločinima po Foči o ubijanju ljudi.

Srijeda, 22. april 1992.

Ubijen je Ibro Mujanović, nevin čovjek, umoren pred kućnim pragom. Kuću su mu zapalili i njegova kći nepokretna je ostala u plamenu. Ubijeni su i Bajro Mandžo i njegova žena. Ubijen je i Mujo Jahić koji nikome zla ni mislio ni uradio nije. Enes Kurtović je zaklan. Stravična smrt Avde Đuderije i njegove majke me je potresla. Mučki su ubijeni i Abdulah Đuderija i Bego Jahić. Ima li razloga za moj život?

Pustili su zatvorenike iz kazneno popravnog doma i odmah ih razvrstali u dvije grupe. Srbi su krenuli prema šumi, a Muslimani put Jošanice. Odmah za njima su krenuli četnici i pucali. Jedan od zatvorenika se dokopao puške i pucao na četnike. Ipak su kasnije svi vraćeni prema Foči osim onoga sto je sa puškom utekao.

Ja više neću ovako da živim. Sa zidova moje kuće otpada malter jer su previše upili kiše. Mogu li nešto učiniti dostojno čovjeka? Riješio sam pokriti bilo čim krov. Ovo što je ostalo poslužiće mom sinu i djetetu što raste u utrobi moje supruge, oni su izbjegli na sigurno. Znam da će me otkriti. ali i ne želim se više kriti. Dosta je bilo. Smrt je trenutak bola i neće više boljeti.

***

Adnan Isanović se nije više javljao. Saznao sam da su mu zapalili piceriju i da je u bijesu istrčao da je gasi pred naoružanim četnicima koji su ga cijelo vrijeme lovili kao zvijer. Dlanovi su mu bili isječeni, krvavi, jedna mišica na ruci iskidana. Odveli su ga u bolnicu da mu previju rane. Da li kroz bolnicu ili pored, ali odvučen je u neposrednu blizinu bolnice i sa još dvojicom mladića iz Foče ubijen. Dva dana su im tu ležala tijela. Sa njim su ubijeni i Sead Savrak i Refik Čankušić. Zahvaljujući ljudima dobre volje tijelo Adija Isanovića je sahranjeno u Goraždu. Tu su ga sahranili roditelji koje je prije pada Foče on lično odvezao da bi se sam vratio kući. Iza Adnana Isanovića je ostao ovaj dnevnik. Neću zaboraviti glas čovjeka kojeg nikad vidio nisam. Tako su se naši životi i glasovi sudbinski spojili. Njegov koji je ovo izgovorio i moj koji je ostao da svjedoči.

Reklame