Prije nego sto smo i posli, cetnici su nam dali do znanja da i ne pokusavamo nesto uciniti, zasuli su cijeli Vasin Han granatama. Svakih par sec bi se cula detonacija, granate su padale nasumce bez nekog odredenog cilja, ulica u kojoj sam zivio nije bila blizu kasarne ali je bila intezivno granatirana. Neiskusni kakvio smo bili cuvali smo strazu te noci na svakom cosku u ulici, granate su padale oko nas. Zene i djeca su bili smjesteni u dva podruma. Ja sam obilazio stalno straze, u jednom autu sam nasao dva momka kako leze, rekao sam im da se sklone, jer bi mogli izginuti u toj garazi, ako padne granata ispred.
Nakon obilaska straze vratio sam se na staro mjesto odakle se vidjela cijela ulica po duzini. Iznenada je jedna zena istrcala iz podruma i pocela da zove pomoc. Ispaljena je svjetleca granata, tako da je cijela ulica bila obasjana, vidio sam svog zeta i brata od te zene kako trce prema njoj, zvizduk granate i u isto vrijeme detonacija su me natjerali da se bacim na zemlju, kada sam ustao vidio sam da zena koja je zvala u pomoc lezi na ulici, nastavio sam da trcim prema njoj, kada sam stigao, lezala je nepomicno, mislili smo da je pogododena gelerima, uvukli smo je u podrum, ali nismo mogli vidjeti krv, njen brat joj je opalio par samara tada je dosla sebi.
U podrumu se nije nista culo od zena i djeca koja su plakala, bilo je uzasno to sve slusati. Usao sam i poceo da vicem na njih da se smire. Sestra mi je prisla i kroz plac rekla da su cetnici rekli da ce ih sve poklati. Kada sam je pitao od kuda joj ta informacija, rekla je da su im to rekla dva momka, koji su tu dosli. Znao sam da se radi o dvojici koju sam nasao da spavaju u autu. Pokusao sam im objasniti da sam ih ja probudio i da su od mene mislili da sam cetnik ali niko me nije slusao, plac i galama su se nastavili. Istrcao sam iz podruma i krenuo u potragu za tom dvojicom, srecom, nasao sam ih ubrzo u jednom podrumu, gdje su se sakrili. Doveo sam ih u skloniste i tek nakon sto su ispricali kako je bilo, narod se smirio.
Granate su nastavile padati cijelu noc. Pred zoru su poceli da gore i hangari u kasarni, cetnici su spaljivali ono sto nisu uspjeli izvuci te noci. Mi smo i dalje trcali od coska do coska, kao da smo se utrkivali ko ce uhvatiti granatu. Na svu srecu, u nasoj ulici te noci, niko nije imao svoju granatu. Ulica je u zoru izgledala sablasno, krhotine stakla i crjepa su prekrile asfalt, samo najhrabriji su se mogli vidjeti kako na trenutak izvire iz podruma brzo se vracajuci na mjesto odakle su i dosli. Ja sam ponovo zauzeo svoje mjesto na cicu pored stuba u ulici, sunce koje je taj dan grijalo uspavalo me, behar me podsjetio na rodni kraj, tako da su moje misli ponovo krenule na put po Bosni, potiskivajuci proteklu noc u privremeni zaborav…
Reklame
0 comments:
Post a Comment