Zamo Dučić je rođen 08.02.1967. godine u Plavu. Poginuo je 24.09.1994. na Jasenu-Vareš, kao vojnik, na dužnosti komadanta manevarskog bataljona u 101. motorizovanoj brigadi. Posthumno je 1995. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.
Na početku agresije na grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu živio je na Šancu, na Hrasnom brdu gdje sa svojim sugradjanima, komšijama, prijateljima i suprugom organizuje odbranu u ovom dijelu grada pružajuči otpor četnicima koji su napadali iz pravca škole MUP-a na Vracama i ozloglašene Ozrenske ulice.
Višestruko je nagradjivan od Komandanta 1. korpusa i Komandanta Brigade a povodom imenovanja kasarne Ramiz Salčin, raportira Vrhovnom komandantu, predsjedniku Predsjednistva RBiH Aliji Izetbegoviću. Bio je komandir voda, zatim zamjenik komandanta bataljona na Bjelavama, a 15. jula 1994. godine postaje komandant manevarskog bataljona 101. Motorizovane brigade. Skroman i disciplinovan, Zamo je znao da motiviše i povede borce, govoreći: Za mnom, sokolovi! I borci su s pjesmom išli za njim i u najteže bitke. Ratni put za njega je bio svetinja, od Sarajeva, Igmana, Zvijezde, Cemerske planine, do Crnoriječke visoravni - Vijenca, Poloma i Jasena. 06.04.1992. godine, u prvoj bitci pri odbrani MUP-ove škole na Vracama, njegove predvodničke sposobnosti i njegova odlučnost prosto su nosili borce. Bio je uvijek tamo gdje je bilo najteže: da povede, da bodri, da pokaže kako treba sa četnicima. Njegovi saborci sa poštovanjem i ponosom pričaju o Zami, koji je imao niz okršaja sa četnicima prsa u prsa. U jeku bitke za zaustavljanje četnika sa Vraca 08.06 1992. godine, kao komandir jurišne grupe, Zamo je izbio na Ozrensku ulicu, ostavljajući iza sebe niz uništenih agresorskih gnijezda. Oktobra 92 godine tokom čuvene bitke na Šancu i kod 11 plavih kada je neprijatelju uništeno jedno oklopno vozilo, bio je toliko hrabar i odlučan da se prosto hvatao za vratove sa Niškim specijalcima odjevenim u pancire.
Decembra 1992. godine, Zamo je kao komandir jurišne grupe imao zadatak da ovlada Deminim brdom. Tom prilikom, nečujno se privlači četnickom bunkeru i kroz otvor puškarnice ubacuje ručnu bombu. Decembra 1993. godine predvodio je jedno odjeljenje boraca koje je u diverzantskoj akciji na Hrasnom brdu, likvidirao više neprijateljskih vojnika. Na Čolinoj kapi, četnički snajperisti su jednom prilikom zakovali generala rahmetli Mustafu Hajrulahovica –Talijana sa kojim je Zamo bio vrlo blizak. Zamo je organizovao akciju spašavanja i u tome uspio bez gubitka. Bio je toliko neustrašiv da je bukvalno ispred četničkih očiju izvlačio svoje ranjene saborce u nekoliko mahova, govoreći da je njegov borac više od njegovog zivota.
Prvi zadatak kao komadant manevarskog bataljona bio mu je zaustavljanje četnickih napada na Vijenac, koji su iz dana u dan postajali sve žešći. Na ovom zadatku Zamo je opravdao povjerenje koje mu je ukazala komanda. Nakon kratkog zatišja na Čemerskoj planini biva ugrožena naša linija odbrane na Jasenu. Zamo izdaje komandu za siloviti kontranapad, u toku borbe i riječima i djelom bodri svoje borce: Juriš sokolovi moji! Za nepunih pet sati ogorčene borbe, linija odbrane je stabilizovana i ukopana. Medjutim, četnici ne prestaju s artiljerijskim djelovanjem po položajima naše jedinice. U jednom trenutku probijaju liniju odbrane kod susjedne jedinice, iza ledja Zaminih boraca. Odluka je pala: krenuti na juriš, prsa u prsa, da bi se mogli svi izvući na bokovima fronta. Komandant Zamo je znao da nece preživjeti, ali je bio odlučan da svojim borcima omogući odstupnicu. Vodjena je presudna bitka. Izmedju pucnjave i detonacija odjekivali su Tekbiri „Allahu Ekber”, boraca naše Armije.
Na Jasenu, na Cemerskoj planini, Zamo je ostao da tijelom i srcem brani one koje je najviše volio. Borio se do posljednjeg metka. Prema iskazu jednog borca koji je bio neposredno, skoro do zadnjeg trenutka sa rahmetli Zamom, a koji je preživio taj pakao to je bilo ovako:
Posljednje što je vidio bilo je kako Zamo ulazi u četnicki rov. Nije imao više municije. Išao je naprijed sa revolverom i bombama. Ostalu opremu, puškomitraljez i komandnu torbu, motorolu vratio je natrag po nekom borcu. Po ulasku u rov odjeknula je snažna detonacija. Od te detonacije taj se borac onesvijestio. Nekoliko četnika je poginulo. Kada smo identifikovali leš vidjeli smo da je njegova desna ruka raznesena do lakta i da mu je dio glave raznesen. Dok je bio živ govorio je da nikada neće dozvoliti da živ padne u četnicke ruke. Sve indicije govore da je usred četnika aktivirao bombu. Kada je bitka utihnula njegovi izranjavani borci su se pitali: šta nam je sa Zamom? Za Zamu se nije moglo reci da je mrtav, jer šehidi nikada ne umiru.
Zamo Dučić počiva na mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Reklame
0 comments:
Post a Comment