Još uvijek je rat i dani mi prolaze kao uostalom i svi ratni dani. E. dolazi skoro svaki dan kada se ne puca. Ja vjerovatno još uvijek nisam svjesna koliko mi taj čovjek znači u životu.
Jučer sam od Minkice, cure koja sada stanuje u Neninom stanu uzela sva njegova lična pisma koja je mu je Sany poslala. To me je užasno podsjetilo na dva bića koja puno volim i sada mi nedostaju najviše na svijetu. Stvarno sam ih poželila. U zadnje vrijeme tu se oko zgrade pojavljuje neki frajer isti Neno. To mi još više povećava nostalgiju.
U početku sam ga mrzila zbog toga što je otišao bez pozdrava, mučila me činjenica da je on možda jedan od onih sa brda, ali sada, nakon ovih podsjećanja na stare dane, užasno mi nedostaje. Ja zanm da on nije takav čovjek i sada sam skoro ubjeđena da su ga starci na foru odveli. Mi smo upalatiili neku lovu u poštu da nam uključe telefon i čim to bude pokušat ću stupiti u kontakt sa njim.
A Sany? NAjviše me boli to što nakon svega najvjerovatnije je nikada više neću vidjeti. Ni nju, ni Belmu ni hipten nekih ljudi koji mi nešto znače, a koji su zahvaljujući ovom ratu zaglavili negdje daleko od mene i najvjerovatnije će ostati tamo.
Najviše me boli činjenica da nakon svega ovoga ništa više neće biti isto među ljudima kao prije, naročito među rajom. Privilegovani u očima svijeta biće oni koji su ostali u gradu, a oni koji su otišli teško da će se moćo pet uklopiti u svijet koji će se izmjeniti iz temelja. Srbi će biti nacija koja je već sada prezrena od mnogih pa i od građana Sarajeva i njima će biti potrebno mnogo truda da dokažu i da se pokažu pa da budu prihvaćeni kao prave Sarajelije.
Svaki čovjek je tek sada uvidio koji mu je Srbin, pa i Musliman, pravi prijatelj i čovjek. Ipak mi je u neku ruku drago što se to desilo jer sam upoznala prave kvalitete ljudi, ali i sada kada za neke znam kako su se ponijeli i kada ih se sjetim od prije, nikako ne mogu da vjerujem da se toliko toga promijenilo.
Sinoć sam mnogo razmišljala. Tako bi željela da stupim u kontakt sa nekim ljudima a to uopšte nije moguće. Ni sada, ni poslije rata. Prvo dobiti ću novi broj telefona tako da ne postoje ni minimalne šanse da me zove neko i ko bi htio da se čujemo. A i ta raja u Americi koja su ostala. Sigurno neće biti mogućnosti da im saznam nove adrese, jer prelaskom u koledž gube pravo na svoje "houstove", a proči će jako mnogo vremena dok pošta ne profunkcioniše.
Ludo. Uglavnom nevjerovatno sam se poželila da napišem pismo Sany, da joj ispričam muke i nevolje i da znam da će ga ona pročitati. Ako se nije već udala ili promijenila adresu. Kakav li će sada nakon svega biti odnos nje i Nene? Da li će se još uvijek voljeti kao prije? Da li će se ikada više vidjeti? Toliko pitanja me muči ovih dana a nijednog odgovora.
Reklame
0 comments:
Post a Comment