Bio je svjestan rata i svega šta on nosi. Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu Adnan je bio u njemu. Zbrinjavao je prve ranjene i kopao prve tranšeje i rovove podno Mrkovića. Nije imao straha i duboko je vjerovao u sudbinu. Taj njegov odnos prema ratnoj stvarnosti svi blizu njega osjećali su kao izuzetnu hrabrost. Komanda i borci prvih organizovanih jedinica u okviru Treće brdske brigade nudili su mu komandno mjesto. Visok stepen ljudske svijesti i teret tuđih sudbina bili su pretežak teret za njegovu preosjetljivu dušu. Međutim, kada su borci Druge čete 2. bataljona 3. bbr na jednom od vojnih sastanaka izglasali a onda i zahtijevali, prihvatio se mjesta pomoćnika komandira čete. Nikad umoran, sa neviđenom željom radio je sve i bilo ga je svuda. Jedini zamor za njega bio je, kako ga je on zvao - prazan hod. Mi moramo stvari što prije dovesti do organizacije. Ako smo vojska, onda ne smijemo dozvoliti da nam borci imaju prazan hod. Kad svako od nas bude znao šta mu je raditi, mnoge stvari će same po sebi da se odrađuju. – govorio je Adnan.
Rat kao tamna strana čovjeka, zla kob njegove različitosti, vođen pomraćenom sviješću i strašnim sredstvima koji siju smrt, obogaljuje ljude i nanose bol - to su Adnanova doživljavanja rata. Volio je čovjeka. Kao diplomiranog sociologa, Adnanu su preokupacija postali povrijeđeni i porodice poginulih boraca. Osjećao je i znao šta znači gubitak najdražih. Njima se mora pomoći, ako ničim drugim onda toplom riječju. Poznajući Adnana komanda bivše 3. bbr ponudila mu je mjesto referenta za socijalno-statusna pitanja. Adnan je to prihvatio.
Sjećam se njegovih prvih dana na ovom zadatku. Bilo je zadovoljstvo na jednom mjestu osjetiti i vidjeti znanje i ljubav. Do kasno u noć sređivao bi spiskove i prikupljao podatke o onima o kojima treba da brine. Redovna dnevna aktivnost su mu bile posjetiti povrijeđene i porodice poginulih boraca. Kancelarija u kojoj je radio uvijek je bila puna. Svi su kod njega dolazili kao kod najrođenijeg, a on bi se prema svima odnosio kao dio njihove porodice. Sve ih je poznavao imenom, od djece je znao brojeve odjeće i obuće. Kada su ga sretali, lako su mu se obraćali na svakom mjestu. Na redovnim sastancima i u kontaktu sa drugima odgovornima čvrsto je govorio: „Njihova prava moraju biti ispunjena. Svima im se mora pomoći onoliko koliko se može. Nerješivog niti može niti smije biti.“ Da bi sve to bilo i u stvarnosti tako Adnan je svakodnevno boravio u humanitarnim organizacijama, udruženjima, opštinama. Vjenčavao je nevjenčane, u matičnu knjigu rođenih uvodio tek rođene. Adnan je mogao i morao sve. Zadovoljstvo su mu činila zadovoljna lica, onih kojima bi izašao u susret. Sanjao je o jedinstvu djela i misli. Rado je govorio o agresiji. Veličajući život visoko iznad materijalne strane, šeretski bi isticao: „Sve što sam imao nije imanje.“ Nije imao ličnih želja. Pričao je o rahmetli babi. Volio je majku sestru i brata. Radovao se pismima od njihove djece. Radio vezom često bi zvao rodno Prijepolje.
Bio je 30. maj 1993. godine, u Sarajevu pakleni dan. Trebević je gorio. Granate su padale a on je došao u komandu. Krao je vrijeme od trenutnog zatišja da bi izdao uvjerenje ili dopunio spisak. Negdje oko četri popodne sa tri granate gađana je komanda. Adnan je iz svoje kancelarije prešao u susjednu traživši sigurnost. Kob sudbine. Geleri od granate u Adnanovom tijelu. Allah ga je odabrao za sebe vječno da živi. Umro je lijep, na licu mu nije bilo bola i kajanja. Život i imanje dao je za svoju Bosnu i Hercegovinu.
Reklame
0 comments:
Post a Comment