Na današnji dan Bošnjaci Prijedora su morali označiti svoje kuće bijelim trakama

Hiljade bošnjačkih prodica u Prijedoru željele su vjerovati da neće otići u smrt, pred naletom srpske vojske koja je okupirala ovaj grad na zapadu Bosne i Hercegovine 30. aprila 1992. godine.

Bošnjaci su vjerovali dugogodišnjim komšijama Srbima, jer sa nekim od njih su bili i u rodbinskim vezama, piše bh. novinska agencija Patria.
Nažalost, Prijedor će se ubrzo pretvoriti u jedan od najkrvavijih gradova u BiH, u kojem je, prema podacima Regionalnog saveza logoraša Banja Luka ubijeno 3.178 ljudi, uglavnom Bošnjaka i jedan manji broj Hrvata.
Slike logora Keraterm, Omarska i Trnopolje koji su se nalazili na teritoriji ove općine, a kroz koje je prošlo hiljade ljudi, zgrozile su svijet.

Tuga i 23 godine poslije 

Predsjednik Reginalnog saveza logoraša Banja Luka Sabahudin Garibović kaže kako 23 godine poslije u Prijedoru više ništa ne podsjeća na zločine, izuzev što ljudi dosta teško žive, ali ne samo Bošnjaci već i Srbi.
– Nema tu nekih vidljivih međunacionalnih problema, ali nema nekog ni napretka. Naročito niko računa ne vodi o ljudima koji su preživjeli strahote, logore – kaže Garibović za agenciju Patria, dodajući da udruženja logoraša i danas redovno obilježavaju godišnjice stradanja u Prijedoru, kako zlo ne bi palo u zaborav. Logoraši koriste 9. maj kao dan kada obilaze bivše logore i oživljavaju sjećanja na najteže dane u njihovim životima.

Rano ujutru, 30. aprila 1992. godine kroz glavnu prijedorsku ulicu prolazilo je vozilo i iz njega preko megafona, građani su upozoravani da budu mirni i da ne stvaraju paniku. Sljedećeg dana, u 6 sati ujutro, spikerica Jadranka Vejo-Rečević čita zvanično saopćenje:
– Građani i građanke prijedorske opštine, ostanite mirni u svojim domovima. Noćas je SDS preuzela vlast u našoj opštini i ona garantuje ostalim narodima koji žive na ovim prostorima punu ravnopravnost i suživot. Nije se moglo više čekati, brojni problemi koji su vodili ovu opštinu i sve narode koji ovdje žive u propast, natjerali su SDS da preuzme stvar u svoje ruke i u ovome istorijskom trenutku ovu opštinu priključe Srpskoj Republici koja se ovih dana stvara. Na ovim prostorima oduvijek je živio srpski narod i mi na to imamo neotuđivo pravo.Nakon toga emitovana je himna „Bože pravde“.

Bijele trake na bošnjačkim kućama

Nakon “preuzimanja vlasti”, Srbi su prekinuli sve komunikacije i opština Prijedor je ostala potpuno odsječena od spoljnog svijeta, navodi se u izvještajima Komisije UN-a za utvrđivanje genocida u Prijedoru
U Prijedor je bilo sve teže putovati, a telefonske linije često su bile prekinute. U gradu je uveden policijski sat. Za posjete obližnjim selima bila je potrebna propusnica. Ukinute su sve autobuske veze. Većina stanovništva ostala je bez posla.

Ključna mjesta u policiji, u opštinskoj upravi preuzeli su Srbi. Od Bošnjaka je oduzeto oružje koje su imali.
Lokalni mediji, poput Radio Prijedor i lista “Kozarski vjesnik” pridružili su se propagandi uperenoj protiv nesrpskog stanovništva. Vodili su medijsku hajku protiv bivših čelnika opštine muslimanske i hrvatske nacionalnosti, često zloupotrebljavajući i falsificirajući detalje iz njihovog privatnog života. Uz to, ovi mediji su širili vijesti da se u okolini Prijedora nalaze dobro naoružane muslimanske postrojbe koje spremaju genocid nad srpskim narodom.

Radio je također obavijestio da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu iznad svog doma kao znak vjernosti srpskim vlastima. Charles McLeod, koji je posjetio općinu Prijedor u avgustu 1992., potvrdio je da su sve bošnjačke kuće bile identificirane bijelom zastavom na krovu.

Jedan od prijedorskih Srba rekao je za agenciju Patria kako je pokušao sa porodicom pobjeći iz Prijedora, kada je vidio šta policija i vojska radi njegovim komšijama Bošnjacima, ali mu policija to nije dozvolila.
– Mogao sam birati: smrt moje porodice i mene ili da se priključim vojsci Republike Srpske. Nakon toga sam ostao u Prijedoru – ispričao je za Patriu ovaj Prijedorčanin, koji je pristao govoriti pod uslovima anonimnosti, zbog sigurnosti njegove porodice.

– U Prijedoru je još bilo Srba koji nisu željeli sukobe, spašavali smo komšije Bošnjake, ali to je bilo dosta rizično za nas. Osim toga, medijska propaganda bila je takva da su lokalni Srbi zaista na kraju počeli i vjerovati da je Prijedor u okruženju nekih ekstremnih muslimanskih trupa, koje će, ne suprostavimo li im se, ući u Prijedor i pobiti sve što je srpsko – dodao je.

U Prijedoru su počinjeni jedni od najstrašnijih zločina nad Bošnjacima.Havi Tatarević iz sela Zecovi ubijeno je šest sinova i muž. Njihove posmrtne ostatke pronašla je u najvećoj masovnoj grobnici Tomašici.

Mnogo zločinci još na slobodi

Za zločine u Prijedoru Međunarodni sud osudio je Radoslava Brđanina (32 godine zatvora), Zorana Žigića (25 godina), Mlađu Rodića (20 godina), Duška Tadića (20 godina), Duška Sikiricu (15 godina), Predraga Banovića (8 godina), Miroslava Kvočku (7 godina), Miroslava Kosa (6 godina), Dragoljuba Prcaća (5 godina), Damira Došena (5 godina), Dragana Kolundžiju (3 godine).


Svi osuđeni zločinci pušteni su na slobodu do danas, nakon što su izdržali dvije trećine kazne, izuzev zločinca Stakića.Za zločine u logoru Trnopolje još uvijek niko nije odgovarao.
Za zločin u Prijedoru pred pravosuđem BiH osuđeni su Drago Radaković (20 godina zatvora), Draško Krndija (20 godina), Željko Bulatović (14 godina), Siniša Teodorović (12 godina), Radoslav Knežević (10 godina), Zoran Gajić (10 godina), O. D. (10 godina), Ismet Žerić (7 godina).
Pred domaćim pravosuđem trenutno se vodi veći broj istraga zbog zločina u Prijedoru, prenosi NAP.

Zvornik: 23. godišnjica od zločina nad Bošnjacima Snagova, ubijeno i dvogodišnje dijete

Zločin u mjestu Snagovo koji se desio 29. aprila 1992. godine ostao je u sjeni napada na policijsku stanicu u centru Zvornika u ponedjeljak navečer, u kojem je 24-godišnji napadač ubio jednog a ranio dvojicu policajaca, piše bh. novinska agencija Patria.

Pripadnici Jugoslovenske narodne armije i paravojnih formacija, uz pomoć lokalnih Srba, zarobile su više od 800 stanovnika Snagova na tri lokaliteta, na današnji dan prije 23. godine. Jednu grupu od 36 zarobljenih Bošnjaka streljali su u mjestu Rašidov han, među kojima je bilo trudnica, maloljetne djece (najmlađem je bilo dvije godine), staraca i odraslih muškaraca.

Esed Čivić, jedan od organizatora obilježavanja sjećanja na žrtve iz Snagova rekao je za agenciju Patria kako će danas u lokalnoj džamiji biti obilježeno sjećanje na nevine žrtve Snagova, a očekuje se veliki broj rodbine i prijatelja stradalih Bošnjaka.

On se nada kako će današnje sjećanje na žrtve proći dostojanstveno i u miru, i ne očekuje da bi moglo biti problema zbog napada na policiju u Zvorniku.

Zločin nad civilima Snagova jedan je od najokrutnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima u posljednjoj agresiji na BiH.

Nakon što su ubijeni, posmrtni ostaci dvadeset žena, djece, odraslih muškaraca i starijih osoba su istog dana spaljeni na lomači, kako bi zločini bili prikriveni, piše NAP.

Sud odbio pokrenuti istragu protiv Karremansa, Nuhanović čeka poziv advokatice iz Holandije

Vojni sud u Arnhemu odlučio je u srijedu da penzionisani general holandske vojske i bivši komandant Holandskog bataljona UN-a Thom Karremans neće biti procesuiran zbog genocida u Srebrenici, prenosi novinska agencija Patria.

Karremans neće biti procesuiran zbog komandne odgovornosti tokom genocida u Srebrenici, odnosno neće krivično odgovarati zbog ubijenih Bošnjaka na istoku Bosne.

Bivši prevodilac UN-a Hasan Nuhanović, koji je i podnio krivičnu prijavu protiv Karremansa, rekako je za bh. novinsku agenciju Patria kako postoji teoretska mogućnost da se na odluku Suda u Arnhemu žali Sudu za ljudska prva u Strazburu, ali nije siguran koji će biti njegovi sljedeći koraci.

– Nisam stigao razgovarati sa svojom advokaticom. Čak ne znam šta je sud u Holandiji naveo kao razlog odbijanja procesuiranja Karremansa. O svemu ću saznati naknadno – rekao je Nuhanović za NAP u kratkom telefonskom razgovoru.

Holandski bataljon tokom 1995. godine imao je zadatak da zaštiti civile u opkoljenoj Srebrenici, ali vojnici to nisu uradili, naprotiv, civile su predali srpskim snagama, nakon čega je usijedilo još masovnije ubijanje Bošnjaka u Srebrenici nego što je bilo do tada.


Prema zvaničnim podacima u Srebrenici je stradalo više od 8.000 Bošnjaka, iako iz udruženja koja okupljaju preživjele Srebreničane tvrde da broj ubijenih prelazi 10.000.

Žrtve srebreničkog genocida tražile su da Karremans i drugi pripadnici Holandskog bataljona budu procesuirani i osuđeni, ali osude nije bilo.

Karremans će u sjećanju ostati kako se rukuje s generalom Vojske RS Ratkom Mladićem, kojem se pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu sudi za genocid u Srebenici ali i drugi mjestima širom Bosne i Hercegovine.

Također, bošnjačke žene koje su bile zatvorene u logor „Sonja“ u Vogošći tvrde da je u Vogošću dolazio i Karremans, koji je također silovao zarobljene Bošnjakinje, piše Patria.

Na današnji dan se desio zločin u selu Snagovo

JNA sa 11 tenkova opkoljava selo Snagovo (Zvornik) i otvara vatru po naselju nakon čega su paravojne jedinice poznate kao »Beli orlovi« upale u selo i ubile 38 ljudi (žena, djece, muškaraca).


Vise o onome sta se na ovaj dan desilo u selu Snagovo, prema ocevicima zlocina:


Dzenaza ukopanim zrtvama objavljena je nakon rata:

1 Korpus Armije Republike BiH (Dokumentarac)

Prvi korpus Armije RBiH, je bio jedan od sedam korpusa u sastavu Armije RBiH. Zona odgovornosti Prvog korpusa tokom srpske i hrvatske agresije na BiH bilo je područje Sarajeva. Kako je Sarajevo bilo pod opsadom srpske vojske 1425 dana, koja je jedno vrijeme sarađivala i sa jedinicama HVO-a iz Kiseljaka pod komanadom ratnog zločinca Ivice Rajića, Prvi korpus je imao primarni zadatak da spriječi upad srpskih jedinica u Sarajevo 1992 godine. Prvi korpus je brojao 34500 pripadnika da bi broj narastao na 40500 pripadnika 1995 godine.

Svoj doprinos u ovome korpusu su dali mnogi, 472 pripradnika korpusa nagrađeni su najvišim ratnim priznanjem "Zlatnim ljiljanima", 19 pripadnika ratniim priznanjima "Srebreni štit", dok je 29 pripadnika odlikovano najvišim priznanjima od predsjedništva BiH. 3 brigade u sastavu su odlikovane priznanjem slavna, dok su 4 najvišim kolektivnim priznanjem dodijeljujuci im priznanje viteška.

Više o nastanku, historiji i mjestima ratovanja korpusa saznajte iz sjajnog dokumentarca Avde Huseinovića.

Knjiga Jovana Divjaka "Ne pucaj" - Ništa ne sme nadvisiti Kaptol (21. deo)

25.09.1992.
Petak je, 25. septembar. Letim za Vašington.

26.09.1992.
U 10,00 ujutro sam gost Insituta za strategijska istraživanja, vojno–civilne organizacije koja prati, ceni, analizira vojno–političku situaciju na kriznim žarištima sveta i o svojim zaključcima i predlozima obaveštava Pentagon i američku Vladu. U kabinetu sam na čijim su stalcima, pločama i držačima izvešene desetine karata. Uočavam da ih je najviše sa podacima sa prostora ex–Jugoslavije, posebno iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bogato su dopunjene šemama, grafičkim pokazateljima, fotosima sa ratišta.

Sedim sa prevodiocem Markom, a nasuprot meni dvedesetak stručnih saradnika, mladih ljudi, tridesetogodišnjaka. Slušaju pažljivo moja izlaganja, a samo dvojica ih, vidim, prilježno beleže.

Najpre traže od mene da im opišem vojnu situaciju u Bosni i Hercegovini i, ako mi je znano, u Hrvatskoj. Govorim dosta uzbuđeno, a ljut sam na sebe što je tako. Ovde osećanja uopšte nisu važna, ovde je sve racionalizirano. Nabrajam suštinska pitanja i svako posebno ekspliciram:

a) Početno angažiranje JNA;podrška paravojnim sastavima bosanskohercegovačkih Srba; proterivanje Muslimana iz niza okupiranih gradova; uspostavljanje srpske vlasti na područjima sa većinskim muslimanskim življem; krajem 1991. i početkom 1992. godine.
b) Naoružavanje članova SDS u kasarnama od strane JNA, u 1991. godini
c) Upad dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore u BiH (jedinica Arkana, Šešelja, Jovića, i dr.) i vršenje masakra nad nesrpskim stanovništvom: mart, april, maj 1992.
d) Organizovanje logora za ne-Srbe (Manjača, “Keratrem”, Brčko, i dr);
e) Velika vojna nadmoć dobro naoružane srpske vojske; komandni kadar na platnom spisku Generalštaba JNA u Beogradu;
f) Nastanak otpora neprijatelju; samoorganizovanje građana po naseljima, kvartovima i gradovima: dobrovoljačke organizacije Zelene beretke, Patrotska liga i dr.; formiranje TO njihovim “uvezivanjem” u jednu celinu; stvaranje Armije RBiH, kao legalnog organizovanja građana BiH u odbrani od agresije;
g) Komparacija oružane moći agresora, ARBiH i HVO.

Dok objašnjavam stanje stvari, uočavam da svaki čas neko izlazi iz kabineta, pa se zatim vraća sa nekim papirima i šemama koje onda kače po zidovima.

Pomalo gubim koncentraciju, jer mi se čini da oni ne pridaju osobitu važnost onom o čemu govorim. Ipak, moram im još kazati da je trenutačna obustava rata u BiH imperativ. Napominjem da se to može ostvariti jedino pritiskom na Miloševića, koji autoritativno može narediti vođama bosanskih Srba da prekinu genocid, urbidi, kulturocid, ekocid, a u slučaju da pritisak ne uspe, NATO treba hitno izvršiti bombardovanje vojnih ciljeva srpske vojske. To je brži i efikasniji način od skidanja embarga na naoružanje. Šta je alternativa ovome predlogu? Krvav, višegodišnji rat, dve do tri stotine hiljada poginulih i ranjenih, sveobuhvatno etničko očišćenje prostora BiH, uništenje 45–50 posto stambenog fonda i najmanje 30–40 posto industrijskih kapaciteta, te “poplava” stotina hiljada izbeglica po Evropi i svetu.

Izlaganje sam završio u istinskom transu! Potpuno sam se slomio pred realnom vizurom kataklizme kojoj uzroke i posledice znam, kao što znam i kako se ona može preduprediti, ako oni koji imaju snage i moći shvate šta se “iza gore valja”, o čemu sam ih sada upoznao. Totalno iscrpljen, posle tri sata izlaganja, čekao sam reakciju američkih eksperata za strategijska pitanja Evrope i Balkana.

I ona je stigla – da načinimo pauzu, popijemo kafu i pojedemo suhe kekse!? “Veoma ste se zamorili posle iscrpnog izlaganja” - bio je komentar šefa američkog tima. I Marko se zamorio prevodeći. Nije mu lako da sledi bujicu mog kazivanje, moje (da li?) poslednje šanse da apelujem na kompetentnom mestu za pomoć i razumevanje agresije na RBiH.

Sledeća dva sata sam odgovarao na pitanja eksperata. Iz strukture pitanja sam brzo zaključio da oni itekako dobro poznaju vojnu situaciju u zemlji. Nekim su me dovodili u neprijatnu situaciju, kao npr. onim: “Koliko teritorije u BiH vojno kontrolišete?” Odgovorio sam: „50-60%“.

Ispred karte BiH koja je bila kolorisana u tri boje, Januš Bugajski, jedan od prisutnih eksperata, pokazujući teritorije pod kontrolom tri vojske, rekao je: “Prema našim saznanjima muslimanska vojska kontroliše 20–22% teritorija Bosne, HVO 25%. Znatan dio Posavine i prelaze na Savi, bez borbe, Hrvati su ustupili Srbima. Znamo da je u Hrvatskoj zadržan veći dio naoružanja i municije namijenjen za odbranu vaše domovine. Znamo da je HVO odustao od učešća u deblokadi Sarajeva. Pogledajte ovaj pregled naoružanja i vojne tehnike s kojom raspolaže HVO. Ne znam da li vi imate ove podatke. Zajedničkim borbenim djejstvima vaše i hrvatske vojske situacija bi bila znatno povoljnija i perspektive mnogo bolje.” O mnogo čemu iz njegovog izlaganja ja u Glavnom štabu u Sarajevu “nemam pojma”, a ne znam da li neko, ipak, to zna.

Bugajskom sam replicirao na termin “muslimanska vojska” kojeg je upotrebljavao u govoru. “Gospodine, moram iskazati neslaganje sa vašim stavom o muslimanskoj vojsci. Armija RBIH je multinacionalnog sastava. Činjenica je da je u sastavu Armije veći broj Muslimana, ali oni su većinski narod u Bosni i Hercegovini, ali to ne ne znači i da je to muslimanska vojska. U Glavnom štabu Oružanih snaga ima 12% Srba i 18% Hrvata. Politička platforma Predsedništva za odbranu BiH jasno govori o multinacionalnom karakteru oslobodilačke vojske i jednakopravnosti Muslimana, Srba i Hrvata u toj borbi. Srpska i hrvatska vojska su jednonacionalne, Armija BiH to nije!” – izgovorio sam u jednom dahu i povišenim tonom.

Na to je Wales, koji se na početku razgovora predstavio kao vođa ekspertnog tima, reagovao, uz širok “filmski” osmeh pun belih zuba: “Gospodine pukovniče, nemate razloga za ljutnju. Naši izvori govore da u vašoj vojsci ima najviše Muslimana. Nama pojam multinacionalnosti nije baš blizak. I treba da se svi građani uključe u odbranu zemlje, bez obzira kojoj naciji pripadaju. Morate shvatiti da mi u Americi imamo problema u shvaćanju kakvo je pravo stanje kod vas. Za jedne je to građanski rat, drugi tvrde da je u pitanju konflikt triju religija, treći da je to rat između plemena. Vas smo pozvali, kao i mnoge druge, da nam objasnite šta se dešava na prostorima Jugoslavije i kod vas u Bosni.

Naši partneri u Evropi nemaju zajedničke ocjene i stavove u vezi sa sukobom u BiH. Vlade Francuske, Velike Britanije i Rusije krivicu za konflikte prebacuju na Muslimane, koji su se odcijepili od SFRJ sa ciljem da organizuju islamsku državu. Znamo da treba odmah prekinuti sa ratom, ali ne znamo kako to treba učiniti. Vojna intervencija u ovom času, prema našoj procjeni, nije moguća. To je veoma složeno tehničko pitanje. Zahtijeva duge pripreme, ogromna materijalna sredstva, a snage sa kojima raspolaže Beograd nisu bezazlene. Ipak, ono najvažnije, nema političkog dogovora velikih sila za intervenciju!” - kazao je, nimalo optimistično, Wales.

Ipak, ostavio je za kraj malo nade. “Veliko vam hvala na vašoj informaciji i odgovorima koje ste nam dali. Izvršićemo analize podataka koje ste izložili i naših sa kojima raspolažemo, i o tome ćemo izvijestiti naše starješine. Prvi zaključak se sam od sebe nameće: konflikt...

„Rat, gospodine, agresija na RBiH!“ - glasno mu oponiram, što Marko revnosno prevodi, a Wales, ne obazirući se, nastavlja: „...mora odmah prestati uz političke i druge metode. Ako to ne uradimo, on se može odužiti u nedogled i proširiti na veći prostor. Vama i vašoj vojsci želim da izdržite. Vi imate pozitivna iskustva gerilskog ratovanja iz Drugog svetskog rata, pa to treba iskoristiti!”- zaključio je Wales.

Opraštajući se od ovih ljudi, pozvao sam ih da dođu u Bosnu i Hercegovinu i da se na licu mesta uvere u strahote rata, u stradanje građana, čitavih porodica, dece, iznemoglih staraca i starica. Da vide na delu genocid i kulturocid. Uveren sam da bi nakon toga bosansko nebo zaparali borbeni avioni Zapada i sasuli tone bombi na leglo zla i nesreće.

Istog dana, posle podne, primljen sam od republikanskog senatora iz države Njujork, gospodina Alphonsa D’Amata. Prostorija kroz koju prolazim do kabineta je puna fotosa, umetničkih slika i raznih trofeja i zahvalnica. Rečiti primer da senator neguje imidž “sretne italijanske porodice” koja je među prvim Evropljanima naselila Ameriku. Na mnogobrojnim fotografijama su deca, ljudi, konji, automobili, igranje golfa i dr.

Na vratima kabineta dočekao me prosed čovek šezdesetih godina, visine oko 180 cm, elegantno obučen, nasmešen. Pravi gospodin, po mojoj meri gospodstva. Neočekivano srdačan pozdrav i dobrodošlica: “Kada su mi ponudili da sa Vama razgovaram o stanju u Vašoj zemlji, to sam rado prihvatio. Pročitao sam Vašu biografiju, i podatke mojih saradnika o Vama. Pročitao sam i Burnsov članak u New York Timesu u kome piše o Vašem heroizmu u odbrani Sarajeva. Čestitam vam. Dobro došli u Ameriku i meni u posetu. Spreman sam da Vas saslušam, gospodine pukovniče!”

Obradovao me ovakav prijem. Nagoveštavao je da ovo neće biti samo jedna kurtoazna poseta, pro forme! I, naravno, to je odmah u meni, emotivcu, pobudilo tremu pred šansom koja se ukazala. Trebao mi je koji časak da se smirim i da moje izlaganje bude tečnije, bez zamuckivanja. Senatoru sam pružio informaciju gotovo identičnu onoj koju sam izložio u Centru za strategijska istraživanja. Akcent izlaganja sam stavio na genezu agresije JNA i Jugoslavije na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu. “Generator svega lošeg od smrti Josipa Broza Tita je Slobodan Milošević” - počeo sam drugi deo izlaganja. Odmah sam shvatio da senator pokazuje veće interesovanje.

Okarakterisao sam Miloševića kao samozvanca, čoveka golemih ambicija, koji se direktno umešao u rad državnih institucija, SFRJ, sudstva, ostvario je uticaj nad vojskom i policijom, i zakočio demokratske promene u jugoslovenskim republikama. Na proslavi na Kosovu polju 1989. godine neuvijeno je izrekao misao da svi Srbi treba da žive u jednoj državi i taj cilj, ako bude trebalo, ostvariti i ratom, što je docnije i učinio.

Nakon demokratskih izbora 1990. godine, Slovenija i Hrvatska su najavile osamostaljenje, jer nisu htele, ni mogle, podnositi Miloševićevu velikodržavničku i velikosrpsku aroganciju i dominaciju. On ih je pokušao vojnom silom prisiliti na ostanak u jugoslovenskoj zajednici, koja to više u suštini nije ni bila. Kad u tome nije uspeo, otvorio je “Pandorinu kutiju” i uveo rat na jugoslovenske prostore, posebno krvav u Bosni i Hercegovini, ne htevši prihvatiti nikakva politička rešenja krize, kao npr. ono o labavoj konfederaciji, kojeg su ponudili političari Izetbegović i Gligorov. Milošević je glavni krivac za raspad Jugoslavije i sadašnji rat u Bosni i Hercegovini. Rat mu se”izmakao”, više ga ne može kontrolisati političkim sredstvima, i njegov se strahoviti eho vraća i na srpski narod, koji sada, kao i drugi narodi, trpi bedu, razaranje, pogibelj, sramotu.....

D’Amato sluša pažljivo (!), povremeno nešto beleži, a kad ga je sekretarica htela telefonski spojiti sa nekim, odbio je da ga priključe “dok ne završi razgovor.”

“Da, možda ste u pravu, premda moj prijatelj g. Milan Panić (premijer savezne vlade SRJ – nap. autora) drugačije opisuje situaciju. Po njegovoj oceni Srbi su u Hrvatskoj i Bosni potpuno obespravljeni. Neka moja saznanja su slična Vašim. Mnogo toga saznao sam iz pisanja novinara Roya Gatmana o logorima koje su Srbi formirali za nesrpsko stanovništvo. Razgovor sa Vama me obavezuje da se više angažujem u rešavanju pitanja vezanog za agresiju. Eto, kao prvi korak, potvrđujem da je izvršena agresija na Bosnu i da ću na taj način tumačiti u Senatu rat u Bosni i zalagati se da pomognemo građanima Bosne i Hercegovine u odbrani demokratije”.

Ove reči su mi pale kao melem na dušu. Bio sam zadovoljan i sobom, i senatorom! Fotografisanje, uz tradicionalno rukovanje, označilo je kraj ovog uspešnog susreta.

Potom jurnjava na drugi kraj Vašingtona. Organizovana je konferencija za štampu, koja je upriličena u prostorijama Američkog inicijativnog instituta za javna politička istraživanja (American Enterprise Institute for Public Policy Research). Prisutno je 15 novinara iz Njusvika, Vašington posta, Vašington tajma, Tajmsa, Njujork Tajmsa, Asošieted Presa, i Ivica Mišić prilježno pomaže, drži uvodno slovo i hvali me na “sva usta”, preteruje.

Iznosim sud o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o odgovornosti međunarodne zajednice za stradanja ljudi, posebno Muslimana, o zahtevu da se zaustavi agresija na Republiku BiH i poduzme vojna intervencija vazduhoplovnih snaga NATO-a po oklopno-mehanizovanim jedinicama, vatrenim položajima artiljerije, skladištima municije i vojnim industrijskim postrojenjima srpske soldateske.

Stekao sam dojam da novinari nestrpljivo čekaju kraj izaganja, pa krenu lavina pitanja; „Kako se Srbin našao u štabu muslimanske vojske?“ „Koji su materijalni dokazi o učešću JNA, paravojnih jedinica i dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore u agresiji na BiH?“ „Da li su Muslimani organizovali zatvore za Srbe?“ „Kako ćete se odbraniti od tehničke nadmoćnije srpske vojske?“ „Kakvo je stanje demokratije u BiH?“ „ Da li Hrvatska pomaže BiH u odbrani od agresije?“ „Kakva je vojna pomoć potrebna i šta bi trebala poduzeti američka administracija?“

Na ova, meni već rutinska pitanja nije bilo teško i komplikovano odgovoriti. Povremeno je u dijalog “uskakao” Mišić, pojašnjavajući pri tome političke stavove vlade Bosne i Hercegovine.

Ohrabrio me kratak susret sa dvojicom američkih novinara, koji su kraće vreme izveštavali iz Sarajeva. Saglasili su se s mojom ocenom o stanju na ratištu u BiH i o tome što bi SAD trebalo da poduzmu da se sadašnje stanje radikalno promeni u pravcu mira.

Tek što je press-konferencija završena, žurimo na novi sastanak kod gospođe Denich, članice Kogresa, kod koje me je čekao Šaćirbej. Dok je kod D’Amata vladao savršen red, kod kongresmenke je bio „savršen“ haos. Svuda po prostoriji razbacane novine, knjige, kutije sa aktima, posvuda razbacani spisi. Stratište. Videvši moje iznenađenje, kojeg nisam uspeo prikriti, gospođa je pobednički izgovorila: “Samo se ja mogu u ‘ovome’ snaći. Da je urednije nikad mi to ne bi pošlo za rukom!”, pa me uvela u kabinet, identično savršenog haosa.

Kabinet je manjih dimenzija, na zidovima su opet neizbežni mnogobrojni fotosi, verovatno članova porodice. Ranije mi je saopšteno da potiče negde iz Dalmacije, da su njeni, nakon Prvog svetskog rata, emigrirali u SAD. Komuniciramo na čudnoj mešavini francuskog, srpskohrvatskog i engleskog jezika. Začudo, dobro se sporazumevamo, nema zabuna.

“O Vama znam ono što mi je poslano iz bosanske misije u Ujedinjenim nacijama. Zvao me i gospodin Šaćirbej. Prihvatila sam razgovor sa Vama, jer želim da se sa izvora obavijestim o tome šta se događa u Bosni i Hercegovini. Većina kongresmena procjenjuje da se radi o građanskom ratu, da je to unutrašnja stvar Jugoslavije i da je Evropa kriva što je priznala samostalnost Sloveniji i Hrvatskoj.. No, ipak, da saslušam Vaše ocjene stanja u Jugoslaviji i Bosni, to će mi pomoći u većem angažovanju u rješavanju konflikta u vašoj zemlji.” - rekla je Denicheva.

Bio sam obeshrabren saznanjem da američki kongresmeni imaju tako površna znanja o Bosni. Ohrabrila me, ipak, spremnost da saznaju istinu, kao što je to, sada, upravo, činila naša uvažena domaćica.

“Gospođo Denich, Bosna i Hercegovina je punopravan član UN, a ta organizacija, umesto da nas zaštiti prema slovu vlastite Povelje, usvaja rezoluciju kojom nam zabranjuje uvoz oružja čak i u odbrambene svrhe. Na taj način posredno pomaže agresora, koji je „do zuba“ naoružan”.
Kongresmenka pažljivo sluša, povremeno me prekidala, da bi razmenila misli sa prisutnim sekretarom, pa me ponovo podsticala da nastavim.

Na kraju mi je postavila i nekoliko pitanja, “da sebi razjasni neke nedoumice”, tako je kazala. Slično obećanju D’Amata, i ona je ljubazno obećala da će se više angažirati “u ovoj stvari” i založiti sa kolegama, istomišljenicima, da Kongres razmotri pitanje pomoći građanima Bosne i Hercegovine da prežive strahote rata. “Prva stvar koju svi moramo uraditi jeste – zaustaviti rat u vašoj zemlji! Katastrofalno je za civilizaciju da se na kraju XX veka konflikti rešavaju oružjem. Bog nam je podario život da bi se voleli i živeli u sreći, a ne da ga jedni drugima uzimamo.” - završila je gospođa Denich. Sledilo je rukovanje i fotografisanje.

Otišao sam s uverenjem da je razumela i shvatila moju, našu, argumentaciju i da će stvarno pomoći u naporu da se rat okonča.

Kasnije, u spasu svoje hotelske postelje, odmaram telo i prebirem današnje događaje. Sumiram iskustva. Sad imam predstavu kako nas “vide i doživljavaju” Amerikanci. Nažalost, njihova predstava o Bosni je veoma konfuzna. Na promenu mišljenja senatora i kongresmena, kao i građana Amerike, mogu uticati samo angažovani, agresivni i uporni, svakodnevni napori naših diplomata na javnoj sceni Amerike. Angažman oca i sina Šaćirbegovića na tom planu nije dovoljan. Srpska propaganda odnosi pobedu u sejanju neistine i konfuzije na ovom tlu. Ovde u USA i nemaju velikih ličnih razloga da se brinu za “tamo neka plemena”. Situacija vapi za timom naših eksperta u OUN koji bi meritorno, stručno “prostirali” fakta o Bosni i ratu, ali i delovali preventivno u suzbijanju nepoželjnih efekata srpske “istine” o nama. Objektivni članci u tiražnim novinama Amerike su od najveće koristi za našu stvar. Novinarima je potrebno omogućiti još masovniji i sigurniji dolazak i boravak u Bosni. Velika većina američkih novinara, posle ratnog iskustva u Sarajevu, postaju srčani ambasadori Bosne i Hercegovine u novinama, na televiziji i radiju. Reč novinara u pisanim i elektronskim medijima je moćna. To moramo više koristiti nego što je sada slučaj.

27.09.1992.
Nakon kiše, dolazi sunce! Posle izuzetno napornog jučerašnjeg dana, danas je za mene slobodan dan. Dan odmora i neobaveznog, turističkog susreta sa Vašingtonom i njegovim izuzetno bogatim kulturnim sadržajima. Grad–park, pa još na reci Potomac! Urbana sredina sa avenijama i bulevarima, s ulicama uređenim “pod konac”, kako se to inače kaže kod nas. Panoramu grada krase prepoznatljiva zdanja Bele kuće, Kaptola, Kongesa, Pentagona, Obeliska, Kongresne biblioteke, Nacionalne galerije ....

Šetam vašingtonskim urednim avenijama. Javne zgrade starinske arhitekture nisu više od tri sprata, a ove novije, moderne od 12 spratova. “Ni jedna zgrada ne sme biti viša od visine Kaptola” - objašnjava prevodilac Marko.

28.09.1992.
Dan povratka! Good bye, America! Nemam više treme na aerodromima, u avionima, sa stjuardima i stjuardesama, gradovima, oceanom .... Ni let preko Atlantika nije više događaj. Čovek se navikne.

Na pariškom aerodromu “Charles de Gaulle” menjam avion i nastavljam let u Cirih. Dalje, za sada, ne mogu. Nemamo rezervisane karte. Nalazimo se na tzv. listi čekanja. Provešću jedno posle podne i noć u ovom švajcarskom gradu, na istoimenom jezeru.

U hotelu uzimam mapu grada, molim recepcionera da primi poruku s aerodroma o terminu leta za Zagreb, i krenuh u obilazak grada. Informacije utisnute na mapi kazuju da je jezero dugo 40 km, da Cirih ima 700.000 stanovnika, da je smešten na n/v od 410–415 metara. Ima univerzitet već 150 i nešto više godina, katedralu iz XI veka, brojne prirodne i umetničke spomenike, velike prodavnice i robne kuće, ekskluzivne butike, predivne restorane. Pleni lepotom i čistoćom! Eh, Njujork i njegova peksinluk!! (tur. prljavština – nap. autora).

U šetnji gradom nailazim na redakcije ciriških novina. Nudim im vruće bosanske teme, eventualno intervju. Bilo bi nam obostrano korisno. Urednici ne iskazuju interesovanje. Ostaje dilema, da li je to zbog mog nesavršenog francuskog jezika, ili je to ona poslovična filozofija švajcarskog neutralizma. To, u okolnostima barbarizma kojem smo izloženi i pod čijom stegom živimo, poprima oblik sebične samodovoljnosti i ravnodušja? A ideal naših demokratskih političara je “Bosna k’o Švajcarska”!?

29.09.1992.
Evo nas, konačno, ponovo na jednom od naših jezičnih prostora. U Zagrebu smo, nakon ugodnog leta koji je trajao sat i petnaest minuta. Na aerodromu nas čeka Hasan Efendić, prvi komandant TO RBiH. Toplo i srdačno se pozdravljamo. Nismo se videli tri puna meseca od njegovog razrešenja sa funkcije komandanta. Sada obavlja dužnost koordinatora vojnih aktivnosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu.

Večeras sam «voljno», pa se koristim prilikom da posetim porodicu Đapo-Šefketa, suprugu mu Dženanu i kćerku Selmu. Pre sedam, osam godina doselili su u Zagreb kako bi Selmi omogućili školovanje u Međunarodnom centru za decu sa oštećenim sluhom. Naše prijateljstvo traje od početka sedamdesetih i danas je veoma čvrsto. Uložili su svu roditeljsku ljubav i svaki drugi trud da Selma prevaziđe stanje gluhonemosti. Posebno ih poštujem zbog uložene žrtve za kćerku.

Susret je dirljiv. Suze u očima, dugi i čvrsti zagrljaji. Suze zbog ovog susreta, prvog od aprila 1992, ali i zbog činjenice da smo Vera i ja bili sa njima od prvog momenta njihove borbe za Selmu.

U prvim trenucima razgovora Šefket je iskazao uverenje koje o meni stvorio početkom agresije na Sarajevo. „Nisam sumnjao u ispravnost tvoje odluke. Znao sam! Znali smo Dženana i ja, i njen brat Bakir Krivošija, da ćeš ostati sa nama. Dobro je, shvatio si brzo prave namere JNA. Divno je da su ostali i tvoji sinovi. To je dobro za nas sve, za naš zajednički život.” – emotivno govori Šefket, dok Dženana priprema večeru.

A Selma, sada već porasla, lepa devojka, gleda u mene i ja, pažljivim praćenjem pomaka njenih usnica, razaznajem pitanje: “Ka–ko su Že–li––mir i Vla–di–mir? Ka–ko je te–ta Ve–ra?” Prelepa Selma! Milo moje dete!

Lepo je u belom svetu, ali je još lepše kod kuće. A “kuća moja” večeras je dom Đapovih. Kako mi je toplo ovde, kako sam zadovoljan! Opuštam se i veselim, zapravo šalim. “Vodili me Bosanci u Ameriku kao ono Cigani medveda po vašarima. I to, srpskog medveda!” Šefket se ljuti: “Kad ćeš se jednom uozbiljiti, Jovo? Bio si u zvaničnoj državnoj delegaciji Bosne i Hercegovine i od toga ne smeš praviti neukusne šale. Bosanci iskreno računaju na tebe!” Da zabašurim neugodan trenutak, pitam ga kada će “dole”, kod nas? Odgovara mi da se u Zagrebu angažovao na prikupljanju pomoći za Bosnu i na zbrinjavanju bosanskih invalida, kojih je “nažalost sve više”, pa kada to odradi, “eto me dolje!” Razgovor se otegao do duboko u noć. Prisećali smo se vremena porodičnog druženja i osobenog prijateljstva porodicâ Đapo, Krivošija i Divjak u Sarajevu.

Rastanak je dirljiv, s obećanjem skorog viđenja u Sarajevu!

Ko su bili Vikicevi specijalci? - 17 dio - Pita za deblokadu Sarajeva

Umorni me je ponukao na ovoj post.

Dodjem kuci malo na pauzu kad tamo nasa "povampirena" komsinica dosla da vidi sta ima i da malo raskopa.

Ona je inace bila jedna od onih "borne again" muslimanki sto je bila spremna da se bori do zadnje kapi moje krvi za oslobodjenje - pogotovo kad se zna da joj je sin bio na duznosti u centru protivazdusne odbrane AR BiH (ozbiljno, ne salim se).
Mozes misliti tog patriotizma - sta nam je k'o mogao dok je njen sin branio nase nebo od nepostojecih srpskih aviona (valjda su se pravili da su i oni NATO).

Prica tako nama nasa povampirena kona kako je napravila pitu jer sutra pocinje deblokada Sarajeva pa da se ima sta pojesti za proslavu.

Ha!?

Najgore od svega sto su nasi stvarno (neuspjesno) pokusali vanjsku deblokadu dan kasnije.

Kako to moze biti da ja o tome nisam nista znao a da ja moja komsinica cak spremila burek. I kako su planeri deblokade ocekivali da ce deblokada uspjeti kad su besposlene mahaluse unaprijed znale za njihove planove.

Preneseno sa bloga  bivšeg vikičevog specijlca "ponor.blogger.ba"

Patriotski blog "BOSNAE" - 2 dio - Borci Sarajeva

KORPUS: Ovaj sarajevski bio je Prvi. Prvi komandant Prvog korpusa bio je Mustafa Hajrulahović Talijan; poslije njega to je postao Vahid Karavelić, pa Nedžad Ajnadžić. Ovaj posljednji ratni je u svojoj knjizi Odbrana Sarajeva, nedavno objavljenoj, iznio i podatke o brojnom stanju: impresivno zvuči, no Prvi korpus je već 1993. godine brojao 87.009 boraca. Od toga - iz okruženog Sarajeva za grad se iz godine u godinu borilo u prosjeku 38.000 ljudi s puškom u ruci. Tokom opsade, Prvi korpus je, opet u okruženom gradu, ubilježio svoj crni bilans poginulih boraca: za zonu Vraca - Dobrinja život je dalo 799 boraca, na potezu Božića pumpa - Saobraćajni fakultet poginula su 742 borca, od Božića pumpe do piste 695 boraca, od Hrastove glavice do Vraca 423, od Saobraćajnog fakulteta do Pionirske doline 407, od Pionirske doline do Mrkovića 324 i od Emirovice do Hreše 197. Nacionalni sastav poginulih izgleda ovako: 6.104 Bošnjaka, 223 borca srpske nacionalnosti, 240 boraca hrvatske nacionalnosti i 196 ostalih.

MUP: Ponesi zastavu, Dragane Vikiću. Svojim komandantom zvali su ga ne samo policajci iz tadašnje Specijalne jedinice (pokojni Vinko Šamarlić, Zoran Čegar, Mušan Kovač, Kemo Ademović, Muhamed Gafić, Zdravko Stojić...) već i ovdašnji penzioneri, a njegova je komanda u Domu policije vrvjela mladićima koji su htjeli da se bore. Neki su analitičari kasnije ovaj period nazvali "dobom romantičarskog zanosa patriotizmom", no nikada nisu uspjeli osporiti nemjerljiv doprinos Specijalne, svakog njenog pojedinačnog policajca, te preostalih policajaca u gradu u odbrani Sarajeva.

ZELENE BERETKE: Nastali i nestali u kratkom roku, oni su rijetki koji imaju pravo reći: znali smo da će biti rata. Pripremali su se za odbranu, ma kako to neuko činili: na Širokači ih je organizirao Faik Avdibegović, u Vatrogasnoj brigadi predvodio ih je Kenan Slinić, Libe je bio na Aerodromu, Jozo Planinc na Čengić-Vili, Jahija u Sokolovićima, Faik na Stupu, Dževad Kovačević na Grbavici, Enes Čavčić na Briješću, Salih i Saud na Bjelavama, Tufo u Pazariću, Ago pred Jevrejskim grobljem, braća Karamustafić na Čolinoj kapi i Sulejman Zolj... Alija Miladin, Dino Magoda, Eno Šakić među prvima su pali za slobodu Sarajeva kao dio već legendarne jedinice nastale u Pjafu...

HVO: Brigada Hrvatskog vijeća obrane "Kralj Tvrtko" tokom cijele agresije ostala je na strani branilaca Sarajeva: i onda kada je Mostar gorio braneći se od drugačijeg HVO-a i Hrvatske vojske. Sarajevo je imalo i svoj HOS - jedinicu koja je također predstavljala sastavni dio odbrane grada.

DŽAFERAGIĆ SAFET: Načelnik Štaba Druge brdske brigade, jedan od autora spašavanja kompletnog prostora Borija od najezde agresora, borio se oči u oči sa PAT-om. Teško je ranjen, više puta operiran i danas je vjerovatno najslikovitiji primjer odnosa Armije BiH, ovoga grada i njenih vlasti spram onih koji su se borili: ratni vojni invalid koji iz novina saznaje kako će ova država regulirati i njegov status.

ĐILDA: Dževad Begić, prijeratni vođa Željinih "Manijaka", naoružao se onoga dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade: priča kaže da je pokucao na vrata jednom od osvjedočenih Karadžićevih pristalica i to s nožem u ruci. Ovaj je bez mnogo dileme Đildi poklonio automat - od tada do dana pogibije Dževad Begić Đilda je bio sve: i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom potoku i na Zlatištu - naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene sa potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih. I to je i činio.

EMIRA BAŠIĆ: Studentkinja žurnalistike, s početkom rata odlučila se za borbu puškom: dobitnica Zlatnog ljiljana poginula je 27. novembra 1993. godine na Jevrejskom groblju. Još jednom od vrućih mjesta sarajevskih linija odbrane. No, Emira Bašić nije samo primjer borca za ovaj grad, ona je na svojevrstan način nosilac odlikovanja za sve žene Sarajeva koje su misijom nemoguće uspijevale organizirati živote svojih porodica, spremiti onaj minimum hrane, boriti se svaka na svoj način…

NUSRET DAUT: Na brdu Mojmilo uništio je tenk: bila je to prva sarajevska pobjeda čovjeka nad oklopnjakom.

ZAMO DUCIC: Rat ga je zatekao na Hrasnom brdu – Sanac. To je na samoj liniji razdavajanja od cetnika koji su sa tih padina i sa vrha Trebevica kidisali svom silom i sredstvima da udju u Sarajevu. Zamo sa svojim komsijama iz ulice, iz tog podrucija grada, formira odbranu i nedozvoljava da cetnicka noga predje tu crtu razdvajanja. Od obicnig borca izrastao je u komadanta Jurisnog bataljona. Poshumno je odlikovan “Zalatnim ljiljanom” i unaprijedjen u cin majora. Prije nego sto ce otici na njegovu posljednju akciju salutirao (raportirao) je Vrhovnom komadantu Oruzanih Sanga Republike Bosne i Hercegovine, predsjedniku Predsjednistva R BiH Aliji Izetbegovicu.

I mnogi drugi koji su dali svoje zivote i svoje dijelove tijela i koji su neprestano ucestvovali u odbrani, nek vam dragi Bog podari sve najbolje na ovom i buducem svijetu.

Bore oko očiju (Dnevnik bosanskog vojnika) - 18 dio - Zbogom Dobrinja

Sljedece jutro kada su cetnici vidjeli da smo odnijeli leseve, krenuli su sa granatiranjem, svu artiljeriju koju su imali na raspolaganju taj dan su okrenuli prema Dobrinji. Nasi polozaji su bili vec dobro obezbjedeni, a i mi smo u meduvremenu naucili da ne hvatamo granate dok padaju, tako da niko iz naseg voda taj dan nije bio ranjen. Dani i noci su se smjenjivali, mi smo strazarili po danu sa periskopima u rukama, koje smo sami naparavili tih dana od prirucnog materijala kojeg smo nasli u zgradi u kojoj smo boravili. Noci bi se oslanjali na cula sluha, jer je bilo nemoguce prici necujno do nase zgrade, od odpada koji se iz dana u dan povecavao, svaka granata koja bi zavrsila na krovu ili u zidu zgrade bi se potrudila da ostavi svoj doprinos u povecavanju zapreke ispred nasih polozaja.

Provodio sam slobodno vrijeme lezeci u podrum, tesko je bilo prizvati san, nakon granatiranja u usima bi odjekivale detonacije i nakon sto bi granate prestale da padaju Svaki dan su stizale do nas vijesti o herojskim uspjesima branilaca Dobrinje, ocito je bilo da cetnici vise nemaju sanse da zauzmu to naselje. Nakon deset dana provedenih na toj liniji odbrane, doslo je do smjene nase jedinice. Bilo mi je tesko zbog toga a u isto vrijeme sam se radovao povratku “kuci”. Mnogi nisu vjerovali da ce do toga i doci, pa su me cesto zapitkivali, sta ja mislim o tome? Ipak smjena je dosla u zakazano vrijeme, tek tada smo bili sigurni da idemo nazad.

Vracali smo se istim stazicama i preko istog brda kuda smo i dosli, samo ovaj put je sve bilo mnogo lakse, nije bilo onog pritiska kojeg smo osjecali kada smo isli u Dobrinju. Izlazili smo iz jednog obruca, prelazeci u drugi, a svi smo se osjecali kao da idemo na slobodnu teritoriju. Te noci cak nisam obracao paznju ni na patike, koje su tih dana vodile svoje posljednje bitke za jos koji metar druzenja sa mojim nogama...

Priče iz opkoljenog Sarajeva - 5 april 1992

Počelo je 5. aprila. Dan prozračan, proljetni. Hitajući da se sretnem s njom, uočavao sam neprirodnu tišinu, pustoš. Nigdje prolaznika, automobila, čak su i ptice zaćutale. Pred raskrsnicom, lijevo između dvije kuće ugledah njih. Ljude bez lica. Ljude zamaskirane čarapama. Nazvao sam ih čarapari. Imali su oružje u rukama. Jedni su nervozno šetali, drugi izvirivali.
Osmijeh se, poslije poljubca, na njenom licu zaledio. Ugledala ih je i ona, te maskirane teroriste. Da li su bili ovdašnji pripadnici SDS ili članovi buduće „srpske policije“, nisam znao. Kolona od pet auta puna naoružanih ljudi stade ispred njih. Vozač crvenog stojadina, provirivši reče: „Žvaka, ovo su naši. Propusti ih“. Kolona je nastavila kretanje. Žvaka sa čaraparima ode ka raskrsnici. Sišli smo do keja pored Miljacke. Ćutke smo šetali prema piceriji Maestro. Bili smo zabrinuti. Dogovorili smo se da se vratimo nazad. Sigurnije je. Na mostu „Bratstva i jedinstva“ opet ih ugledasmo. Srpska milicija sa bijelim trakama na lijevoj ruci nas je grubo vratila. To me razbjesnilo. Smirivala me je. Naletjeli smo na drugu četvoricu bijelo trakavičara i ironično sam ih upitao: „Imajući u vidu da se obližnji most zove bratstva i jedinstva, hoćete li nas braćo pustiti“ – „Hajte“ – ozbiljno odgovori jedan njihov debeljko. Djelovao je nervozno. Uplašeno. Na raskrsnici je tip zvani Žvaka sa svojim čaraparima legitimisao. Neke je maltretirao, neke puštao bez riječi. Osobnu kartu sam zaboravio, ali srećom, nisu nas ni pogledali. Ispraćajući djevojku, zaustavismo se u prostoru zaklonjenim platanima. Zagrljaj, pitanja i strah u očima. Dugo mahanje, stegnuto grlo, neiskazivi jecaj. Silazeći, osvrtao sam se i zaticao kako se suzdržava da mi poleti u zagrljaj.

Više se nismo vidjeli.

Dok su još radile telefonske linije, dijelili smo strepnje, želje, nadu. Saznao sam da se zaputila roditeljima. Je li živa? Je li me zaboravila? Pamti li naše šetnje, milovanja? Pokušao sam putem radio-amatera ostvariti kontakt sa adresama za koje sam pretpostavljao da bi mogle da budu njene.
Bezuspješno.

OHR o deklaraciji SNSD-a: Po Dejtonskom sporazumu, entiteti nemaju pravo na otcjepljenje

Nakon što je Sabor Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) usvojio deklaraciju "Slobodna i samostalna Republika Srpska, odgovornost i budućnost", reagirao je Ured visokog predstavnika u BiH (OHR).

Ured je u saopćenju podsjetio na raniji jasan stav visokog predstavnika da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država čiji su suverenitet i teritorijalni integritet garantirani međunarodnim pravom i Dejtonskim mirovnim sporazumom.

"Prema Dejtonskom sporazumu, entiteti nemaju pravo na otcjepljenje od Bosne i Hercegovine i oni samo postoje temeljem Ustava BiH. Ustavna struktura Bosne i Hercegovine može se mijenjati samo u skladu s amandmanskom procedurom definiranom Ustavom BiH. Nijedan stranački papir ne može promijeniti ove činjenice", podvlači se u saopćenju Ureda visokog predstavnika.

Dodik: RS će 2018. raspisati referendum ako joj se ne vrate nadležnosti

"Mi ne dovodimo u pitanje ovlaštenja definisana Ustavom BiH, sporimo samo ono što se ne nalazi u Ustavu BiH, a što je nametnula sila visokog predstavnika kao što je Sud BiH, Tužilaštvo BiH i prisustvo stranaca u Ustavnom sudu BiH. Ova država mora postati dejtonska, a ona sada to nije", kazao je Dodik.

SNSD je jednoglasno usvojio deklaraciju o samostalnoj i slobodnoj RS. Dodik je istakao da ta deklaracija govori o tome da RS želi da gradi sopstveni status unutar BiH.

"Nećemo dozvoliti da dođe do jačanja centralizacije nauštrb RS-a. Naš politički cilj je jasan: Snažna i nezavisna RS", kazao je Dodik.

Pojasnio je i kako je Igor Radojičić jedna od najvažnijih figura u SNSD-u i da ne postoji nikakav konflikt između njih dvojice. Tako, Radojičić je ponovo izabran za člana glavnog odbora SNSD-a. Dodik je kazao kako je Radojičić glasao za sve odluke i da to predstavlja odgovor na pitanje da li je imao određene kritike na rad i kadrovsku politiku SNSD-a.

Dodik je izrazio žaljenje što novinari nisu mogli da prate rad kongresa naglašavajući da je to propust organizatora.

"Ja nisam znao da ne pratite, a da sam znao pustio bih sve novinare. Mislio sam da imate press sobu iz koje možete pratiti i sada mi je žao što nije tako. Zauzvrat vas sve pozivam na ručak", izjavio je Dodik.

Predsjednik SNSD-a je čestitao Draganu Čoviću i Fahrudinu Radončiću na reizboru te je dodao da je unutarstranačka stvar činjenica da su bili jedini kandidati na saborima i kongresima stranaka koje vode.

Na kraju, on se osvrnuo i na političku poziciju SNSD-a danas dodajući da je njegova partija najjača u RS-u te među jačim partijama u cijeloj BiH. Od politike, smatra Dodik, zavisi i politički položaj BiH.

"Glavni odbor je dobio 57 posto novih članova, od toga je jedna polovina mladih a druga polovina žena. Taj odnos snaga će kreirati i politiku SNSD-a", zaključio je Dodik.

Na današnji dan proglašena je Savezna Republika Jugoslavije bez BiH

26. aprila proglašena je Savezna Republika Jugoslavija. SRJ ne obuhvata teritorijom BiH gdje su ostavljene značajne vojne snage kako bi podmirile potrebe samoproglašene srpske države (oko trećine ukupnih vojnih potencijala). Od tog datuma SRJ rat u BiH predstavlja kao građanski.

Ko su bili Vikicevi specijalci? - 16 dio - Naša obavještajna služba

Jedna od misterija rata u Bosni bila je nasa obavjestajna sluzba.
Imam osjecaj da su nam neki drugi zestoko pomagali u informacijama. Cak smatram da smo imali covjeka na Palama - pogotovo mi iz policije jer smo precesto i predobro znali u detalje gdje nam se i sta sprema.

Zasto smatram da nam je neko pomagao, pogotovo Armiji?
Zato sto u su armijskoj obavjesajnoj sluzbi radili neki tipovi koji su izgledali k'o da bi mi mog'o kucu odslepati ispred nosa a da ne primjete. A opet smo imali prilicno dobre informacije sta se i gdje dogadjalo.

Kako su onda ovi mogli znati ko je ukljucen u neke operacije tamo daleko u istocnoj Bosni, kako su mogli snimati razgovore najvisih rukovodioca kad nismo kontrolisali ni jedan vazniji
relej (koliko ja znam). Srbi su kontrolisali Majevicu, Trebevic, Vlasic ...

Kako smo onda znali koliko tenkova ide na Gorazde, koji korpusi, koje brigade itd.

Imam osjecaj da nam je neka velika sila prosljedjivala informacije vitalne za nase prezivljavanje - osim ako mi nismo imali tajni spijunski satelit "Mahalas I" u srpskim nebu nad srpskom zemlju.

U narednim blogovima cu opisati otkud mi ovo sad ovo oko obavjestajne pade na pamet.

Patriotski blog "BOSNAE" - 1 dio - NE BOJ SE SINE

Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio.

Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje".

Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više. „Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".

„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja, Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah.

Boli sine, boli i majku. Šehadet ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti. Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako. Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi".

Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz. Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju. Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog. “Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi” Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.

 Majka

Bore oko očiju (Dnevnik bosanskog vojnika) - 17 dio - MRTVI ZA ŽIVE

Dan je poceo da svice, popeo sam se na prvi sprat, da bih iskoristio priliku prije nego sto potpuno svane da osmotrim prostor ispred zgrade. Na nekih deset metara ispred nasih polozaja lezala su dva mrtva tijela, vratio sam se nazad i pozvao komandu. Ubrzo smo se svi okupili, svako je imao svoj prijedlog kako da ih izvucemo na nasu teritoriju. U jednom smo se svi slagali a to je da bi svaki izlazak ispred zgradeu toku dana znacio i sigurnu smrt. Znali smo da cetnici imaju nocne nisane na snajperima, tako da je izvlacenje u toku noci isto bilo rizicno. Negdje oko 10:00 cetnici su ponove krenuli sa artiljerijskim napadom, ovaj put srecom moj dio zgrade su drzali cijeli dan pod paljbom PAT-a ali su ga postedili od pogodaka tenkom i drugom artiljerijom, ovaj put su nam njihovi mrtvi vojnici bili saveznici, ocito su postedjeli granatiranja taj dio zbog njihovih tijela. Pred kraj dana su ponovo pokusali sa pjesadijskim napadom.

Tada smo po prvi put poceli da pjevamo, cijelom linijom se orila pjesma “Tuce tompson kalasnjikov a i papovka, baci bombu goni bandu izvan Sarajeva…” ne znam ko je zapoceo da pjeva, ali je bila sjajna ideja. Ovaj put smo bez vecih problema odbili napad, ujedno nismo dozvolili cetnicima da izvuku svoje mrtve. Te noci smo se sastali da napravimo plan za izvlacenje mrtvih cetnika. Svaki mrtav cetnik u nasim rukama znacio je spasavanje bar jednog zivota, cetnici su mjenjali nase civile za svoje vojnike. Nakon sat vremena dobrovoljno sam se prijavio da odem i da izvucem dva lesa, trazio sam da mi donesu dva konopca sa kojima bih svezao leseve, poslije bi bilo lako, prevuci ih do nase linije. Kada sam dao prijedlog, javio se i momak iz Zivinica da ide sa mnom. Svezali smo konopce za nase noge, tako da nas mogu izvuci u slucaju ranjavanja ili pogibije. Deset metara smo se kretali citavih pola sata, sve je bilo puno stakla, crijepa, dijelova fasade, raznog smeca izbacenog iz stanova, svaki nagli pokret bi nas mogao otkriti a mogli smo i pomjeriti neki od predmeta koji bi proizveo buku. Nekako smo uspjeli smo da dodemo do cilja. Od 24 satnog stajanja vani, vec se poceo osjecati slatkasti smrad leseva.

Jedva sam uspio da ne povratim od muke, skinuo sam maramu sa glave i svezao je oko nosa. Lesevo smo svezali, puske smo uzeli i ponijeli sa sobom. Nakon povratka, lahko smo izvukli tijela na nasu teritoriju. Vijest o tome se brzo sirila, mnogi su dolazili da ih vide. Koliko je to samo uticalo na moral vojnika, govori cinjenica da su od sljedecih dana svi pricali samo o tome. Cak i granate koje su padale na nas polozaj od tog momenta su izgledale kao manje razorne, strah od cetnika je definitivno bio razbijen. Bilo mi je drago vidjeti vojnike iz mog voda koji su po prvi put osjetili da je cetnik od krvi i mesa, da nije besmrtan kakvim su ga pokusavale tih mjeseci i dana prikazati razne udbaske sluzbe. Pokusao sam zaspati te noci, ali su misli ponovo nadjacale san, ostao sam budan, zagledan u tamu, podruma zgrade u kojoj sam se nalazio...

Priče iz opkoljenog Sarajeva - 2 mart 1992

Tek što je svanulo. Zvoni telefon. Uplašenim glasom budi me sestra:
„Barikade su svuda po Sarajevu. Puca se. Ne idi nikud, čuvaj se i ostani kući. Javila sam i roditeljima. Ne brini, znaju za barikade.“

U trenu se razbudih, usplahireni sestrin glas djelovao je poput hladnog tuša.
„Ko je postavio barikade?“

„Ne zna se, imaju čarape na glavi. Molim te, čuvaj se“

Pozdravismo se. Ustadoh, smeten, neodređen. Pristavih kafu, umih se. Prezalogajih. Pijući kafu ipak odlučih da krenem do djevojke, na Goricu. Prije nego sam pošao, razgovarao sam sa roditeljima. Dogovorili smo se da ostanu kući.

Krenuo sam pored fabrike duhana do raskrsnice, skrenuo desno ispod nadvožnjaka prema željezničkoj stanici. Nedaleko od nadvožnjaka je raskrsnica, gdje su stajali uniformisani ljudi, u policijskom odijelu. Podbulih očiju, neobrijani, sa mašinkama u rukama, psovali su galameći da se vratim. Odlučih da pokušam prolaz preko pruge.

Ispratila me prijetnja s barikade: „Hoćeš da letiš?“ – i pucanj u zrak. Prođe me jeza. Vraćajući se, vidio sam na parkiralištu „Energoinvesta“ dvojicu sa mitraljezima. Uplaših se da pruga nije minirana. Ali, proći moram. Ona me očekuje. Nestrpljiv sam da je vidim. Svaki susret sa njom za mene je praznik. Došao sam na raskrsnicu. Tamo su već bile postavljene kontrabarikade, kamioni preko ulica. Okupili su se ljudi i žučno raspravljali. Bili su nenaoružani, iako sam bio ubijeđen da su spremni na svako iznenađenje.
Krenuh pored mljekare pa uz ogradu iznad pruge. Da bih izbjegao blato, snijeg i barice, krenuh da preskočim ogradu gdje je bilo suho. Tad ugledah vojnika sa mašinkom. Šetkao je peronom okrenut leđima. Odskočih nazad. Naježih se od same pomisli da je mogao povjerovati da ga namjeravam napasti! Otkud on može znati da je to samo jedan građanin, nestrpljiv da vidi djevojku.

Potrčah. Više da bih sebi dao odušku, nego sa nekim ciljem. Zastao sam kraj ŽGP hotela. Jedva sam dolazio do daha. Pokušah da pripalim cigaretu. Upaljač!? Kao da je u zemlju propao. Jedan slučajni prolaznik pripali mi cigaretu smirenja. Njegovom znatiželjnom pogledu, koji se pojavi kada je vidio da mi ruke podrhtavaju, objasnih sve što mi se dogodilo. Preko Koševskog brda i Ciglana došao sam do djevojke. Njen smijeh, glas, njena blizina, sve njeno me okrijepilo. Preporodilo. Doručkovali smo uštipke koji su imali razne figure. Smijali smo se davajući im šašava imena. Opušteni, ispijali smo kafu. Nađoh upaljač.

Vjerovatno sam pred hotelom bio toliko usplahiren da ga nisam bio u stanju ni napipati u džepu.
Vrijeme je brzo proteklo. Svaki rastanak sa njom mi je teško padao. Ovaj smo odlagali koliko god je to bilo moguće. Vrijeme do novog susreta ispunismo bliskostima koje su imale gotovo istu draž kao i samo druženje: dugi razgovori telefonom, cvijeće ...

Barikade i kontrabarikade su nicale kao pečurke poslije kiše. Revoltirani narod je u kasnim poslijepodnevnim satima krenuo na barikade. Goloruk. Kod Vrbanja mosta, kod pravoslavne crkve, jedan novinar je ranjen. U povorci je bila i moja sestra. Brinuo sam. Na nezaštićeni narod pucala je armija iz kasarne, ta ista armija koju je taj isti narod hranio, oblačio i privilegovao decenijama na razne načine.
Proveo sam noć sa njom. Kao da smo naslućivali da će nesreća biti, ne samo opšta nego i pojedinačna i da će barikade razdvojiti mnoge ljude.

Možda zauvijek ...

Knjiga Jovana Divjaka "Ne pucaj" - Bosanac u palati UN-a (20 -dio)

23.09.1992.
Sreda je. Nalazimo se u zgradi Misije Republike BiH u Njujorku. Misija je useljena nedavno, pa su nameštaj, kartonske kutije, tehnika, još uvek posvuda razbacani. Domaćini su veoma ljubazni, gostoprimljivi. Stalno nas nečim nude, iako su veoma angažovani u pripremi Predsednika Izetbegovića za nastup na zasedanju Generalne skupštine OUN i na realizaciji kontakata sa državnicima iz celog sveta. Koristim se dozvolom da telefoniram, pa zovem kuma Mišeka u Beograd. Iznenađen pozivom, pita nelogično: “Da li si živ?” «Živ, pa još u Njujorku, sa Izetbegovićem, predsednikom Republike BiH. “Nemoj da se zezaš!”, kaže. Ne čudim se njegovim reakcijama. Jednostavno ne može da poveruje u to da iz Njujorka čuje svog školskog druga!

Koji sat kasnije sam u zgradi Ujedinjenih nacija na Ist Riveru. Sada su vodiči Marko i Snježana, a Emir je s nama. Otisak kažiprsta, fotografisanje, izrada akreditacije. I za desetak minuta formalnosti, put je u zgradu otvoren. Na reveru akreditacija. Na mojoj piše Mr. Milan Divjak. Greška. Marko me uverava: “Ma, to ne mijenja stvar. Vaša je slika i vaše prezime. Mnogo bi potrajala ispravka. Neko je iz ambasade pogriješio.” Molim ih da me pričekaju koji trenutak, da malo sām “zraknem” po zgradi. Pristaju i ja se šunjam po hodnicima i salama. Puno je slika velikih majstora kista. U centralnom delu dominira Pikasova “Gernika”. Zavirujem u salu u kojoj zaseda Generalna skupština OUN. Sala fascinantna, nameštaj običan! Zavirujem i u salu gde zaseda Savet bezbednosti. Osećam da sam prekardašio sa vremenom. Moji me čekaju. Vraćam se, pa da bih ublažio svoje polusatno odsustvo, kažem: “Sećate li se Džin Kelija i ‘Amerikanca u Parizu’? E, sad zamislite Jovana Divjaka i ‘Bosanca u palati Ujedinjenih nacija’!” Smeju se, dobro je! Usledilo je onda fotografisanje, i ispred zgrade. Svidela mi se poza pored zastave s ljiljanima na jarbolima, među 178 nacionalnih zastava, ali i ono pored impozantnih dimenzija bronzane skulpture kolta, s cevi u čvor zavezane. Eh, kada bi Ujedinjene nacije zavezale u čvor cevi usmerene na Bosnu i Sarajevo!?

Ponovo smo u ambasadi. Obralić nam pokazuje mapu ratnih radova sarajevskih likovnjaka: Pašića, Numankadića, Ramića, Skopljaka, Hoze i Obralića. Pokušaće za nju zainteresirati neku od čuvenijih likovnih galerija. Želim im sreću.

Urednik lista Muslimanski glas u Americi zove telefonom Ambasadu i moli me za intervju. Prihvatam kad iz razgovora shvatim da se dobro informisao o meni. Dodao je pri tome: “Bosanski muslimani ovde u Americi mnogo znaju o Vama. Imate njihovu veliku podršku”, pa moli da za list iznesem u kratkim crtama trenutnu situaciju u Bosni kako je lično vidim.

Naravno, počeo sam od opisa sramne uloge JNA u “tihoj okupaciji Bosne” i „do zuba“ naoružavanju paravojnih jedinica bosanskih Srba. Govorio sam i o bosanskim gradovima, Zvorniku, Višegradu, Foči, Vlasenici, u kojima je izvršeno totalno etničko čišćenje. Informisao sam ga o logorima za civile, nesrpske nacionalnosti. Izneo sam i mišljenje o organizovanju otpora agresoru, od formiranja “Patriotske lige” i “Zelenih beretki” do ustrojstva TO, a sada već i Armije Republike BiH. Posebno sam istakao problem s naoružanjem.

“Nemamo ni oružja, ni municije! U Sarajevu jednu pušku koriste tri borca, u smeni. Među puškama ima i onih proizvedenih 1928. godine. Bila bi muzejski raritet, da njome ne branimo grad. Tenkova, artiljerije, avijacije nemamo. Ni uniformi, ni čizama, niti druge intendantske opreme. Logistika praktično ni ne postoji. Visok moral boraca je, zasada, najjače oružje kojim raspolažemo. I zajedništvo. Naše jedinice nisu jednonacionalne, premda postoci nacionalne zastupljenosti u njima nisu proporcionalni. Apelujem na patriote svih nacionalnosti, koji žive izvan domovine, a na srcu im je Republika BiH, da nam se priključe u odbrani zemlje i u prikupljanju svekolike pomoći za Bosnu.” To je bila moja poruka bosanskim Muslimanima u zapadnoj hemisferi.

Marku se dopalo moje kazivanje. Pažljivo je slušao šta govorim uredniku lista. Smisao svog komentara je sveo na rečenicu: “Lako je davati podršku riječima, odavde iz Amerike. Treba poći u Bosnu i boriti se s puškom u ruci!”

Javio se telefonom i Markov otac, s molbom za tonski intervju za Hrvatski radio u Los Anđelesu. U uvodnom delu intervjua naveo je svoje teško blajburško iskustvo 1945. godine i sukob sa partizanskom vlašću nakon toga. Ranih pedesetih je napustio Jugoslaviju i otišao da živi u slobodnom svetu. Prvo pitanje koje mi je postavio je glasilo: “Jeste li bili na Vukovaru?” “Ne, nisam. Nisam bio ni na jednom bojištu u Hrvatskoj!” Izrazio je zadovoljstvo tom činjenicom. Iz razgovora ‘in live’ ja sam shvatio da se kritički odnosi prema Mati Bobanu i HVO. Ne deli Bobanovo mišljenje o BiH. Zalaže se za veću saradnju Hrvata i Muslimana, Armije BiH i HVO. S takvim “šlagvortom” ovog reportera, meni je zadatak u intervjuu bio veoma olakšan.

Posebno sam naglasio da „Zakonom o narodnoj odbrani/obrani oružane snage RBiH sačinjavaju Armija RBiH i HVO. Na papiru je to dobro zamišljeno, ali u praksi ne ide kako treba. U junu je bila planirana zajednička akcija vojne deblokade Sarajeva, ali je HVO izneverio. Ne samo da nije obavio dogovoreni deo posla s teškim naoružanjem, nego je sprečio učešće jedinice TO iz Kiseljaka u deblokadi Sarajeva. Time je direktno uticao na neuspeh deblokade. Sarajevo je ostalo u obruču do danas. Nema nam opstanka ako Hrvati u Bosni ne shvate da moramo dejstvovati zajedno. U Sarajevu se govori da HVO sarađuje sa četnicima sa Ilidže. To vređa Muslimane i borce Armije BiH.”

Ovu ocenu sam izrekao u dahu, strahujući od reakcija slušalaca Hrvatskog radija u Americi. Markov otac je bio prezadovoljan razgovorom, dogovorili smo još jedan susret i razgovor.

Ponovo smo u zgradi na Ist Riveru. Sada u sali br. 4, u kojoj je sve spremno za početak press-konferencije Predsednika Izetbegovića. Za sto na podijumu sedaju gosp. Izetbegović, ambasador Šaćirbej, njegov pomoćnik Ivica Mišić i član Protokola Generalnog sekretara OUN. Sedim u prvom redu sa mojim trenutnim domaćinima Markom i Zvezdanom. Ona je Srpkinja. Roditelji joj žive u Sarajevu. Ona pomaže u Ambasadi. I jedno i drugo je “trn u četničkim očima”. Roditelji se plaše za nju, pa ne bi volela da bude snimljena na konferenciji. Bolje je ne izazivati vraga! Prebrojavam prisutne novinare i TV kamere, pa konstatujem da novinara ima između 70 i 75, “mrdaju se, pa ih je teško zbrojiti”, i 7 kamera. Konferencija počinje. Predsednik govori smireno, veoma argumentirano.

Usledila je prava “provala” pitanja, koja su padala sa svih strana sale. Neka sam pribeležio. “Kako govorite o agresiji na BiH, kada u Bosni i Hercegovini međusobno ratuju Srbi, Hrvati i Muslimani na prostoru gde žive stotinama godina? Zar to nije građanski rat?” “Kažu da ste mogli sprečiti rat! Nuđeno vam je da budete prvi premijer u konfederaciji Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Vi ste to odbili i time posredno uveli BiH u rat! Kakav je vaš komentar?” “Govori se da gradite islamsku državu u srcu Evrope! Molim da nam to objasnite.” “Na koga se oslanjate u međunarodnoj politici – na Zapad ili Istok?“ „Kakva je i kolika pomoć islamskih zemalja Bosni i Hercegovini?” “Insistirate na skidanju embarga na uvoz oružja da biste odbranili Bosnu od agresije. Embargo je uveden za sva zemlje ex–Jugoslavije da se spreči daljnje širenja rata. Kako mislite da se skine embargo za BiH, a ne i drugim zemljama?”

Bilo je zadovoljstvo slušati sa kakvom sigurnošću, odmerenošću i ubedljivošću odgovara Izetbegović na ova, često i provokativna pitanja. Najviše se zadržao na argumentovanju pitanja “agresija – građanski rat”. Ponovivši uvodno izlaganje o JNA, o paravojnim srpskim formacijama iz Srbije i Crne Gore i njihovim dobrovoljcima u organizovanoj vojsci bosanskih Srba, lako je dokazivao da se radi o nametnutom ratu narodima Bosne i Hercegovine koji poštuju Ustav RBiH. “Naša Vlada, naša vojska, naša policija su višenacionalnog i višereligijskog sastava. Na tom gradimo naš sadašnji sistem vlasti i odbrane. Među nama je zamjenik komandanta naše Armije, koji je porijeklom Srbin. Neka vam o tome i on govori. Na Bosnu se vrši agresija sa ciljem da se uništi moj muslimanski narod.”

Pri kraju press-konferencije i meni se upućuju pitanja. Bila su, pre svega, vojno-stručne prirode. Novinare je interesirao sastav i naoružanje JNA i vojske “Republike Srpske”, potencijali kojima raspolaže Armija Bosne i Hercegovine, stepen obučenosti i uvežbanosti oružanih snaga BiH, saradnja Armije i HVO, i drugo. “Do kada možete da se borite protiv tako jakog neprijatelja, kako ste nam ga prikazali u izlaganju?”, bilo je poslednje pitanje kojeg mi je postavio novinar Timesa. Odgovorio sam povišenim glasom: “Dok ga ne pobedimo!” i dobio snažan aplauz prisutnih. Naravno, odgovorio sam na sva postavljena pitanja.

Uz Predsednika sam i u razgovorima sa delegacijom Luksemburga na zasedanju Generalne skupštine OUN, jer je Luksemburg trenutni predsedavajući Evropske unije. Delegaciju onespokojava smrt dvojice francuskih mirovnih vojnika, pripadnika UNPROFOR-a, pa zahtevaju od Izetbegovića da izvrši temeljitu istragu u vezi sa ubistvom i spreči ponavljanje ovakvog incidenta.

Meni je postavljeno pitanje: “Da li su sve vaše jedinice pod kontrolom vojnih vlasti?” Upitno sam pogledao u Izetbegovića, ali on nije reagovao, pa sam shvatio da ja na to treba da odgovorim i odgovorio sam : “Da, da, sve su vojne jedinice pod kontrolom i nije se moglo dogoditi da iko iz Armije RBiH otvori vatru na pripadnike UNPROFOR-a.” Slagao sam u najboljoj nameri, uveren da to koristi Bosni i Hercegovini.

Na to se, pak, oglasio Predsednik: “Nemoguće je u ratu ostvariti sto posto kontrolu nad vojskom. Ali sam siguran da to nisu uradili moji vojnici.” Nije mi bilo prijatno što sam tvrdio jedno, a moj predsednik drugo, pa sam zaključio da je bolje da se isključim iz nastavka razgovora. Shvatio sam, dockan, da nemam diplomatskog iskustva.

Kasnije, prisutan sam petnaestominutnom razgovoru Predsjednika Izetbegovića sa ministrom vanjskih poslova Savezne Republike Nemačke, gospodinom Klausom Kinkelom. Naš predsednik insistira na nemačkoj pomoći u skidanju embarga na naoružavanje i poštivanju rezolucije OUN u vezi sa zabranom letova avijacije nad Bosnom i Hercegovinom, koju vojska SR Jugoslavije i srpska vojska ne poštuju. Sa zadovoljstvom primećujem da se ministar Kinkel prijateljski ophodi prema Izetbegoviću.

”Nepravedna je odluka o embargu Vašoj zemlji, ali za sada Nemačka nema istomišljenike u Savetu bezbednosti da se Rezolucija izmeni. Radićemo na tome, a i na doslednom sprovođenju Rezolucije o zabrani leta nad vazdušnim prostorom Vaše zemlje.”

Molim u sebi da mi ne postave kakvo “škakljivo” pitanje koji traži “istinu, i samo istinu!”. Molitva je bila uslišena.

U hotelu čekala me Rija Aličehajić, školska drugarica mog sina Vladimira, meni oduvek draga mlada osoba. Pričali smo, s melanholijom se prisećajući kraja osamdesetih godina, kada je iz Sarajeva otišla u svet. Mnogo i naporno radi. Pristojno zarađuje, ali žali za Sarajevom i jedva čeka susret sa roditeljima, koji žive u opkoljenom gradu. “Ništa gore od drugih”, kaže čestita Rija, “ali to treba preživjeti!” Sat našeg susreta je prebrzo protekao. Ćao, mila!

Dosta mi je tuge! I dosta moralističkog samoprebacivanja. Krećem u “život”. Vozimo se “Chevroletom” po Brodveju. Meni ta spora vožnja u “starim kolicima”, u gužvi stotine vozila, izgleda nekako otmeno. Glavu okrećem na sve strane da nešto važno ne propustim. Blešte izlozi, svetlucaju mamutske reklame “od zemlje do neba”, trešti “muzika” stotine motora i autosirena. Divna kakofonija, brodvejska! Marko pokušava da objasni šta je šta na ovom magičnom prostoru, ali ga ne čujem, što od buke, što od euforije koja je mnome sasvim ovladala.

A, sada, na predstavu mjuzikla. “The cats”! Do naših sedišta u sali prolazimo kroz pravo groblje razbijenih televizora, starih automobilskih guma, prljavih kanti, rita, starog, prašnjavog nameštaja. U smetljištu smo, u kraljevstvu otrcanih gradskih skitnica – mačaka. U ambijentu koji se neprimetno, postupno “utapa” u scenografiju scene u središtu sale. Nedoživljeno!

Sedimo u dvadesetom redu. Karta po sedištu 80$. Emira nas “teši” : “Oni bliže sceni su platili 150$. E, sada mi je lakše kada sam to čuo!? Nas je ovde šestoro, Predsednikova kćerka Sabina, Halida, Sanela, Marko, Emir i ja. Primećujem, Bosanci na Brodveju su svečano obučeni, a Ameri raznoliko i ležerno. Tako sam to video i tako je bilo dok se nisu počeli popunjavati prvi, najskuplji redovi kraj scene. Muškarci i dame u toaletama dostojnim ambasadorovog partija. “This is America!”

Zaglušujuća džez muzika i fascinantna igra svetlosti i mraka uvertira su predstave. Sledi smirivanje zvuka i svetlosti, i početak veličanstvene igre plesačica i bodrih plesača, uspele kombinacije klasičnog i modernog načina izvedbe. Smenjuju se muzika, igra, pevanje, svetlost. Ciklično se rasplamsavaju i tihnu, nestaju u tami i blesnu u svetlosti, uvlače me u sebe, u ples, u igru, u pesmu, pa igram, plešem, pevušim, ali me onda iznenadna tresnu, osveste, izbace iz mjuzikla, vrate “na svoje mesto”, pa se osvrćem da vidim kako čarolija deluje na druge .....I, tako, zadremah .... Vidim, i Emir se bori sa snom. Bože, koliko se to umora uvuklo u ova naša tela da ni u ovakvim izuzetnim, ekstatičnim trenucima nismo kadri da mu se odupremo!? Mjuzikl me mami, neprijatnost pred ljubaznim domaćinima iz ambasade upozorava. Štipam se, vrpoljim na sedištu da otklonim sanjivost, da se odbranim od sna.

Sa dvostrukim oduševljenjem priključio sam se frenetičnom pljesku publike na kraju predstave. Najpre da izrazim svoju divljenje umetnicima, a onda i da pozdravim završetak predstave kao spas od sna, od blamaže koju mi donosi veliki zamor. Akteri su, na bis, izveli još nekoliko odlomaka iz najatraktivnijih delova mjuzikla, i nakon dvadesetak minuta aplauza bosansko društvance je bilo ponovo na kišnim avenijama Njujorka. Bogomdano osveženje!

Ponoć je već davno bila prošla, kada sam umorne kosti spustio na meku postelju.

24.09.1992.
Nema opuštanja za Jovana Divjaka! Kad sam jutros, još uvek euforičan zbog sinoćnjih događaja, nazvao Nadu u Beograd, da sa njome podelim svoje oduševljenje, presrelo me njeno uplakano pitanje: “Šta se to desilo Vladimiru i Želimiru u Sarajevu?”

“Video sam ih noć uoči mog puta u Ameriku”, pokušao sam je smiriti.

Razaznajem iz njenog plačnog govora da joj je komšinica Slavica kazala da je na vestima Radio Beograda čula da je jedan od Divjakovih sinova ubijen, a drugi je pobegao na Pale. E, sad je došao red da se i sām uspaničim! Slutim, u pitanju je grubo smišljena četnička provokacija, da se potaru efekti mog prisustva u bosanskohercegovačkoj delegaciji u Njujorku, ali rat je i moguće su i “nemoguće” stvari. Sada teško mogu umiriti Nadu, kad su se nemir i nespokojstvo uvukli i u moju dušu. Obećavam joj da ću odmah nazvati Sarajevo i javiti joj hitno šta doznam.

Dok uznemiren vodim razgovor sa novinarkom Timesa, osluškujem Zvezdanu, koja pokušava u telefonskom kontaktu sa Glavnim štabom u Sarajevu doznati novosti o sinovima. Ova raspetost je trajala više od sat vremena. Zvezdana me obaveštava da Štab nema nikakvih saznanja o sinovima, ali će proveriti navode i hitno me obavestiti. Ne verujem da Štab o tome ne zna ništa, pa se moj nespokoj povećava, nervoza raste, kao i crne misli kojima nisam sklon. Zvezdana insistira da pođemo u obilazak Empire State Buildinga, ali ja nemam živaca za to. Tražim cigaretu od Emira, palim je, a on me začuđeno gleda, zna da ne pušim. Molim Zvezdanu za malo strpljenja .....

Nakon tridesetak minuta poziv iz Sarajeva. Sve je u redu s njima! Nemam vremena da se poradujem, odmah nazivam sestru i javljam joj. Ona i dalje plače, a ja korim nesmotrenost Slavice i molim Nadu da se pribere.

Bosanskohercegovačka dijaspora u Nju Džerziju priređuje svečanu večeru za Predsednika Izetbegovića i članove delegacije. Radujemo se svi tom “domaćem sijelu”. Pre odlaska u Nju Džerzi, upoznao sam u firmi “Interenergu”, smeštenom u prostorije predstavništva “Energoinvesta” u SAD, grupu uspešnih biznismena Muslimana, koji imaju razgovor sa Predsednikom i žele predati izvesnu sumu dolara za “bosansku stvar”.

Dok očekuju gospodina Izetbegovića traže da im kažem moja iskustva. Jasno sam im dao do znanja da se ARBiH veoma teško suprotstavlja do zuba naoružanoj vojsci bosanskih Srba i paravojnim formacijama iz Srbije i Crne Gore. „Sa zanemarljivim brojem artiljerije, tenkova i pešadijskog naoružanja u odnosu na agresora jedva branimo sadašnje položaje, a o deblokadi Sarajeva možemo samo da sanjamo.“ Reakcija na ovu moju izjavu bila je njihova sumnja.

- Zar je tako teška situacija? - u horu me pitaju.

Mojoj se izjavi suprotstavio, gotovo srdito, neki Mulaomerović, koji je “potegao” čak iz Minesote na sastanak sa Izetbegovićem. - Naše informacije kazuju da je pitanje dana kada će se Sarajevo deblokirati, pa, eto nas za desetak dana na obale Drine!

Neću da polemišem. Vidim, ti su ljudi u dubokoj zabludi. Ko li im daje takve nerealne procene? Eto, neka im Izetbegović objasni kakvo je stanje, ako meni ne veruju.

Zbog neodgovornosti Emira Krkalića, što mu se počesto dešava, kasnimo na „druženje“ sa BH dijasporom i stižemo u 20,30 sati. To je u momentu kada je Ivica Mišić, član BH misije u Njujorku, novinar Oslobođenja, koji povremeno piše komentare za svoj list, predstavlja delegaciju na čelu sa Alijom Izetbegovićem. „Draga gospodo, pozdravimo glavnokomandujućeg u odbrani Sarajeva koji ulazi u salu, Jovana Divjaka. Srbin, koji je od prvog dana u odbrani Sarajeva!“ - Ganuo me dug i topao aplauz preko 200 prisutnih.

Ivica Mišić baš pretera sa onim „glavnokomandujući“. Nije prilika da o tome s njim polemišem. Jedan sam od hiljada građana Sarajeva koji su se svrstali u prve redove odbrane Grada i ništa, baš ništa više od toga!

Večera je započela govorom Predsednika. “Za opštu stvar, bilo bi veoma značajno da se organizovano prikupljaju materijalna sredstva koja bi se upotrijebila za nabavku vojne tehnike, jer je bukvalno nemamo. I, ne manje važno, da vi, svi vojno sposobni, dođete u Bosnu da je zajednički branimo. Koliko god su važna materijalna sredstva, toliko je, za jačanje ukupnog morala i patriotizma, važno da se u odbranu uključi svaki njen građanin koji je izvan domovine. Nama nije potrebna samo verbalna podrška. Vidite da svjetski moćnici ne dozvoljavaju da se naoružamo da bismo branili i odbranili našu djedovinu!”.

Među prisutnima je poveća grupa bosanskih Hrvata. I njima se Izetbegović obraća: “Na referendumu je veći broj Hrvata, zajedno sa Bošnjacima i manjim brojem Srba, dao glas ‘za’ nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu...Danas sam ovdje u Njujorku sa predsjednikom RH Franjom Tuđmanom potpisao aneks na sporazum Hrvatske i BiH o zajedničkoj odbrani granica, koji je sklopljen u julu. Dogovorili smo se da formiramo zajednički komitet za koordinaciju odbrambenih napora dvije zemlje dok se agresija ne zaustavi. Uputili smo zajednički zahtjev Savjetu bezbjednosti da ukine embargo na isporuku oružja BiH. Moramo obezbijediti zajedničko djelovanje Armije BiH i HVO, jer odbrana Bosne leži na snazi zajedničkih oružanih snaga Muslimana, Hrvata i svih drugih. Bez pomoći Zagreba mali su izgledi da preokrenemo borbenu situaciju u našu korist.”

Slušam Predsednika i osećam da ne veruje u ono što je s Tuđmanom dogovoreno. Kako je teško breme koje taj čovjek nosi na plećima! Kako je diplomatija teška disciplina!

Iseljenici su izlaganje primili sa odobravanjem i sa puno emocija. Usledilo je mnoštvo njihovih pitanja, na koje je Predsednik odgovarao kristalno jasnim jezikom i argumentima, ne ostavljajući nikog u dilemama.

Nakon toga su govorili Memija i Obralić, pa Haris i Emir, pratioci. “To su naši heroji. Oni dolaze sa prvih linija odbrane Sarajeva. Dok imamo ovakve borce, Bosna ne može biti poražena,” tako je Ivica Mišić predstavio prisutnim gostima Harisa i Emira. Meni niko nije ponudio da govorim. Osećao sam se “bačen u zapećak”, neprijatno. Mislim da je imalo smisla da im se obratim, imao bih im šta reći “sa prvih linija”. Kasnije sam se požalio Memiji, a on mi je začuđeno odgovorio protivpitanjem : “Pa, zašto se nisi sām javio da govoriš?” Sve mi je prekipelo, pa sam mu grubo odgovorio: “A zašto vi niste rekli Izetbegoviću da treba da i ja govorim, sedeli ste uz njega?” Nisam dobio odgovor.

Izvesnu satisfakciju sam ipak dobio. Posle večere, prisutni su me prosto saterali u ćošak i tražili mišljenje o situaciji u Bosni i Hercegovini, uz topla i brojna zahvaljivanja za ono što sam učinio i činim. Iako mi je bilo nelagodno slušati silu komplimenata, moram neskromno priznati da mi je to, s druge strane, bilo prijatno. I ja sam samo čovek i meni treba podstreka. Naročito kada ga ne dobivam od onih bližnjih, koji su neposredni svedoci napora kojeg činim.

Ljudi se interesuju za svoje u Sarajevu, Tešnju, Tesliću, Tuzli... širom Bosne. Mole da im ponesemo pisma i novce koje su skupili za njih. Za tili čas se skupilo 20 pisama s oko 5.000$.

Evo i Senada, sina mojih sarajevskih komšija i prijatelja iz ulice, Melče i Dike Đečevića, vršnjaka mojih sinova. Već je pet godina u Americi. Zadovoljan je ovdašnjim životom i uspehom u radu. Brine za roditelje, koje nije čuo više od tri meseca.

Predstavio mi se Safet Tanović, brat Bakira Tanovića, jednog od osnivača SDA u BiH Sarajevo. Porodicu Tanović poznajem dvadeset godina. Moji sinovi se druže sa Jusufom, Jukom Tanovićem čijeg strica evo, susrećem u Americi.

- Hvala vam na opredeljenju da branite Sarajevo, simbol svih Muslimana. Mi smo merhametli narod, znamo da cijenimo dobro i poštenje. Vi ste obljubljeni u mom narodu. - kaže gospodin Tanović, čvrsto me držeći za ruku. - Imaću čime da se pohvalim Jusufu.

I tako, do duboko u noć. Razgovoru nikada kraja. Valjalo je poći, ali se nije moglo. Emir je opet nešto zabrljao sa prevozom, pa je u pomoć priskočio Senad. Pozvao je svog prijatelja, Lazara, nekadašnjeg sarajevskog studenta, poreklom sa Kosova ili Sandžaka, nisam dobro upamtio, a sadašnjeg menadžera nekoliko njujorških restorana. Došao je u ponoć u Nju Džerzi po nas i poveo me natrag, na Menhetn, u hotel. U vožnji su mi njih dvojica objašnjavali gde se nalazimo trenutno, izgovarali nazive nebodera, institucija, avenija, parkova, spomenika. Dok su se oni svojski trudili u ljubaznom informisanju, moja se podsvest mučila mišlju o nefer odnosu kojeg sam doživeo na večeri: “Ko li je taj koji nije dozvolio da govorim ljudima?” Iz razgovora s njima u “ćošetu” shvatio sam da su to želeli. Želeo sam i ja.

Memija me pozvao ujutro, 24. septembra, da se priključim Predsedniku u razgovoru sa uticajnim članom američke administracije, gosp. Iglbergerom, ex–ambasadorom u SFRJ, poštovaocem Bosne i Hercegovine. Budući da me naša ambasada nije bila planirala za ovaj sastanak, a više zbog sinoćnjeg postupka koje me istinski pozledio, Mufidov interni poziv nisam prihvatio. Kao da je osećao šta me muči u duši, čudesni Senad Đečević, velikom pažnjom je potirao nemar drugih prema meni. Evo i sada, vodi me u zapušten metro, u drndave vagone i neugledne metrostanice, potpuno suprotne čistoći i lepoti metroa kojeg sam koristio kad sam bio na školovanju u L’école d’État major u Parizu 1965. godine. Vozimo se do pristaništa, odakle ćemo brodićem do Kipa Slobode.

Vreme je prohladno, a red pod kipom dugačak, internacionalan, multirasan, koloritan po odeći i raznolik po jezicima koji se čuju. Čekamo strpljivo, a za nagradu dobivam mogućnost da se, preko 280 stepenica, popnem u glavu statue, odakle “puca” divan pogled na reku Hadson, na jugozapadnu panoramu Menhetna i njegovu fascinantnu gigantsku arhitekturu.

Kad me umor dohvatio, Senad je već imao spreman odgovor za tu situaciju. Odveo me u japanski restoran na obed. Velikodušno je objavio: “Moj ste gost danas. Izaberite piće i jelo po želji!” Jela ne poznajem, pa sam izbor prepustio njemu. Piće znam, “sake”, premda ga nikada nisam pio. Sada hoću da ga probam. I dok čekamo posluženje, pričam Senadu kako sam nedavno u Sarajevu, kad su zalihe pravog pića presušile u gradu, pio alkohol od riže, koja se deli u humanitarnoj pomoći, a spravljen u kućnim “laboratorijima” sarajevskih bekrija i pijanaca. Smeje se, misli da se šalim. Stiže “sake”, pa supa od prepeličinih jaja, salata iz mora, jastog, biftek, raznovrsno povrće, začini, voćne salate i one od povrća, pečeno meso .... Senade, hvala!

Po povratku u hotel, najavljujem se Predsedniku pred moj sutrašnji odlazak u Vašington i povratak u Sarajevo. Razgovaramo u njegovoj sobi. Pita kako ocenjujem njegov govor u Generalnoj skupštini OUN. Uzvraćam da je govor dobro primljen u Asambleji, da o tome svedoče nekurtoazna čestitanja i priznanja za otpor koje građani BiH pružaju neofašizmu u srcu Evrope. Sa svoje strane Predsednik kaže da ga je obradovala inicijativa predstavnika Evropske zajednice (Britanije, Belgije i Francuske), na otvaranju 47. zasedanja Saveta bezbednosti, za uskraćivanje glasačkog prava Jugoslaviji u OUN, “kao još jednu kaznu za podsticanje rata u BiH!“ Eto, to je potvrđeno.

Naime, jučer je u Generalnoj skupštini ,sa gigantskih 127 glasova “za” i svega 6 “protiv”, izglasana Rezolucija br. 777 Saveta bezbednosti, kojom se SRJ isključuje iz rada Generalne skupštine dok se ne reši njen status u svetskoj organizaciji. „Iako sporo, očito je da svijet spoznaje ulogu Jugoslavije u ratu u BiH i da je spreman da odlučnije reaguje u našoj zemlji.” - nastavlja zadovoljno.

Pitam ga o razgovoru sa Tuđmanom. “Sa njim čovjek nikad nije siguran. Ne vjerujem mu! Nisam uvjeren da će sprovesti sve što je dogovoreno. Imaćemo još mnogo i veoma dugo problema sa Hrvatskom!” - glasio je dosta rezigniran odgovor Predsednika. “Odavde odlazite na Igman. Tamo ovih dana treba da iziđe i Halil sa ljudima iz Štaba. Treba da pripremite deblokadu Sarajeva do kraja godine. Učiniću sve da se na Igman dopremi što je moguće više naoružanja i municije. Siguran sam da će izlaskom komandanata izvan okruženog Sarajeva biti promijenjena vojnopolitička situacija u našu korist. Neka vam Hasan Efendić pripremi siguran put od Zagreba do Igmana.” - završne su reči mog Vrhovnog komandanta. Delio sam njegovo uverenje da će naredna deblokada Sarajeva biti dobro pripremljena i uspešno ostvarena.

Na današnji dan borbe u Sarajevu

Borbe u Sarajevu. ARBiH napreduje na zapadnim prilazima gradu. Razbijene snage bosanskih Srba na Ilidži. Težak poraz na Ilidži pretrpjele su jedinice Arkanove »Srpske dobrovoljačke garde«. U borbama teško ranjen i komandant garde Željko Ražnjatović-Arkan«, za kojim je Interpol ranije raspisao potjernicu zbog razbojništva. Nakon poraza na Ilidži Arkan se dugo nije pojavljivao na ratištima BiH. Njegove jedinice značajnija borbena dejstva izvodile su tek 1995. godine pri pokušaju potiskivanja ARBiH iz Ključa.

Arkanove »Tigrove« kod Ključa su razbile jedinice Petog korpusa ARBiH. Željko Ražnjatović Arkan kasnije je u Srbiji osnovao Stranku srpskog jedinstva. Ubijen je 15. januara 2000. u holu beogradskog hotela "Interkontinental". U borbama 22. aprila oslobođena je gotovo cijela Ilidža. Jedinice ARBiH kod hotela Srbija zaustavljaju pripadnici misije evropskih posmatrača. Posmatrači su potvrdili da su u blizini hotela pobrojali 23 poginula vojnika snaga bosanskih Srba. Nije utvrđeno ko je naredio povlačenje ARBiH na polazne položaje. Ilidža je imala strateški značaj za Sarajevo obzirom da su na tom području bile smještene glavne trafo-stanice i gradski vodovod. Na Ilidži se nalazila i glavna raskrsnica za sve pravce izlaza i ulaza u grad. Napad na Ilidžu planirao je Enver Hadžihasanović, bivši potpukovnik JNA koji je stupio u redove ARBiH.

Na današnji dan prije 23 godine napadnut Trg Heroja

 Snažan napad srbijanskih paravojnih formacija »Belih orlova« na Trgu heroja u Sarajevu. ARBiH odbija napad.

Na današnji dan ukopani bošnjački civili Vlasenice ubijeni tokom rata u BiH

Na šehidskom mezarju "Rakita" u Vlasenici je obavljen ukop i klanjana dženaza za 26 Vlaseničana ubijenih tokom rata u BiH. Civilnim žrtvama - Bošnjacima, ubijenim tokom 1992. i 1993. godine,  pronađenim u masovnim grobnicama Pelemiši i Ogradice.

Ovo je osmi kolektivni ukop vlaseničkih žrtava. Njih više od 400 našlo je smiraj, dok se još uvijek traga za više od 1300 tijela nestalih i ubijenih Vlaseničana.

O razmjerama zločina koji su na području Vlasenice za vrijeme agresije na BiH izvršili pripadnici Novosadskog i Užičkog korpusa JNA, te vojska i policija RS-a dovoljno govori činjanica da je ubijeno 2600 stanovnika Vlasenice, od čega 250 djece, dok je oko 700 žena prošlo torture, a mnoge od njih su silovane.

Slike iz opkoljenog Sarajeva (77 fotografija)