Već početkom aprila artiljerija JNA počinje ispaljivati prve granate na glavni grad Bosne i Hercegovine. Sve je spremno za potpunu opsadu Sarajeva. U gradu započinje masovna mobilizacija dobrovoljaca, ali nedostaje oružja i municije. Jedna od ključnih akcija za odbranu grada i države desila se u noći između 17. i 18. aprila 1992. godine, kada je tridesetak pripadnika Specijalne jedinice MUP-a RBiH uz pomoć združenih jedinica Teritorijalne odbrane izuzelo dio naoružanja iz kruga tvornice “Pretis” u Vogošći.
U veoma dobro organiziranoj akciji, bez ispaljenog metka od tri do pet sati ujutro, specijalci Dragana Vikića i Kemala Ademovića izvukli su 1.100 protivoklopnih raketa i kamion minobacačkih granata koje će se kasnije pokazati presudnim za odbranu grada. U općem metežu koji je vladao u gradu i uslijed lošeg sistema veza i slabe koordinacije branitelja grada, Safet Hažić odlučuje da sutradan (18. aprila) sa svojom grupom izvuče još naoružanja prije nego JNA i SDS-ove formacije potpuno zatvore obruč oko Sarajeva. “Bio sam njegov vezista. Nažalost bio sam taj koji ga je to jutro probudio da krene u ‘Pretis’. Pozvali smo komandira interventnog voda da okupi sve slobodne ljude koji su imali naoružanje…” (SAFET BALTIĆ)
“Padao je neki sitni snijeg. Bilo je to prohladno aprilsko jutro. Okupili smo se oko 5 sati ujutro pred Općinom Novi Grad.” (SENAD BALIČEVAC)
“Noć prije, na vijestima smo gledali kako je bilo u ‘Pretisu’ i baš sam komentarisao ko bi opet tamo otišao. A ja sam bio taj, koji je ujutro bio tamo.” (ASIM SPAHIĆ)
Ne znajući da su srpske snage već zauzele fabriku “Pretis” grupa naoružanih pripadnika Patriotske lige i pripadnika Teritorijalne odbrane BiH krenula je kombijem prema Vogošći. Safet nije imao nikakvo naoružanje. Na sebi je imao vjetrovku, košulju i kravatu, a u ruci je nosio crnu aktentašnu. “Iako su nas zaustavljali na barikadama i upozoravali da ne idemo dalje, Safet je insistirao da nastavimo. Na samom skretanju prema ulazu u fabriku vidjeli smo ljude u policijskim uniformama sa šljemovima na glavama. Iako sam upozorio Safeta da mi nemamo tako naoružane ljude, on je bio uvjeren da se radi o našim policajcima i pripadnicima Teritorijalne odbrane BiH.
Kad nam je jedan od njih mahnuo, Safet je rekao da im se približimo. Kad smo izašli iz kombija, vojnik u policijskoj uniformi nas je pitao ‘ko smo’. Safet je samo odgovorio ‘naši smo’. U jednom trenutku vojnik je naslonio puščanu cijev na Safeta, a neko od nas je viknuo da smo iz Teritorijalne odbrane. Policajac se izmakao nekoliko koraka unazad, naredio paljbu i počeo pucati. Zasuli su nas rafalima sa svih strana. Safet je prvi pao. Zadnje su mu riječi bile – ‘gotovi smo’. Tog dana na desetine litara krvi su prolivene. Bilo je zarobljenih i ranjenih koji su imali i po deset i više rana …” (NUSRET PRLJAČA, Patriotska liga) U ovoj akciji poginuli su i Sead Velić, Nermin Zeljković, Fahrudin Čavčić, Almir Islamović i Senad Čirić. Safeta je rafal presjekao preko čitavog tijela. Na mjestu u neposrednoj blizini pogibije na ulazu u “Pretis” podignut je spomenik Safetu Hadžiću i njegovim saborcima.
U čast Safetu Hadžiću podignut je i spomenik ispred sarajevske Općine Novi Grad. “Volio bih da se to desilo meni, jer takvi ljudi su bili nada ovog naroda. Evo stojim ispred spomenika koji su ljudi podigli Safetu Hadžiću. Da je živ, sigurno bi se nasmijao i rekao: ‘To nije za mene. Ja što sam činio, činio sam iz srca i zbog svoje zemlje, ni zbog čega drugog.'” (JOVAN KOSTIĆ)
Sjećajući se svog komšije, saborca i prijatelja Safeta Hadžića, Enes Bojčić napisao je stihove: “Često me ljuti što ga zovu generalom… i mada ubiše ga dušmani, on nikad nije volio rat, njegova iskrena bila su htijenja: mir, dostojanstvo i pravda za sva stvorenja.” Iza sebe Safet Hadžić ostavio je troje djece: Nezira, Almiru i Amilu. Džamija koju je gradio sa svojim komšijama i danas okuplja ljude koji u vjeri traže utočište od ovosvjetskih zala i inspiraciju da budu dobri ljudi i komšije. Svi oni su radnička klasa koja živi od svog rada. Njegov sin Nezir siguran je, da bi danas, da je živ, Safet bio opet onaj isti, obični čovjek iz naroda – uvijek na strani obespravljenih – onaj koji zagovara pravdu i poštenje. “Safet je u biti znao više nego što je naučio, mnogo je dalje vidio nego što je gledao, mnogo je dublje čuo nego što su mogle uši čuti. On je bio sinteza i ravnoteža Bosne na najprirodniji način.
U njemu nikada vjersko ne bi preklopilo državno i političko, nit’ bi državno i političko zanemarilo ili instrumentaliziralo vjeru.” (ISMET SPAHIĆ, sociolog) Da li Mustafa? Safet Hadžić sahranjen je na šehidskom groblju “Kovači” u Sarajevu.
Reklame
0 comments:
Post a Comment