Dan je poceo da svice, popeo sam se na prvi sprat, da bih iskoristio priliku prije nego sto potpuno svane da osmotrim prostor ispred zgrade. Na nekih deset metara ispred nasih polozaja lezala su dva mrtva tijela, vratio sam se nazad i pozvao komandu. Ubrzo smo se svi okupili, svako je imao svoj prijedlog kako da ih izvucemo na nasu teritoriju. U jednom smo se svi slagali a to je da bi svaki izlazak ispred zgradeu toku dana znacio i sigurnu smrt. Znali smo da cetnici imaju nocne nisane na snajperima, tako da je izvlacenje u toku noci isto bilo rizicno. Negdje oko 10:00 cetnici su ponove krenuli sa artiljerijskim napadom, ovaj put srecom moj dio zgrade su drzali cijeli dan pod paljbom PAT-a ali su ga postedili od pogodaka tenkom i drugom artiljerijom, ovaj put su nam njihovi mrtvi vojnici bili saveznici, ocito su postedjeli granatiranja taj dio zbog njihovih tijela. Pred kraj dana su ponovo pokusali sa pjesadijskim napadom.
Tada smo po prvi put poceli da pjevamo, cijelom linijom se orila pjesma “Tuce tompson kalasnjikov a i papovka, baci bombu goni bandu izvan Sarajeva…” ne znam ko je zapoceo da pjeva, ali je bila sjajna ideja. Ovaj put smo bez vecih problema odbili napad, ujedno nismo dozvolili cetnicima da izvuku svoje mrtve. Te noci smo se sastali da napravimo plan za izvlacenje mrtvih cetnika. Svaki mrtav cetnik u nasim rukama znacio je spasavanje bar jednog zivota, cetnici su mjenjali nase civile za svoje vojnike. Nakon sat vremena dobrovoljno sam se prijavio da odem i da izvucem dva lesa, trazio sam da mi donesu dva konopca sa kojima bih svezao leseve, poslije bi bilo lako, prevuci ih do nase linije. Kada sam dao prijedlog, javio se i momak iz Zivinica da ide sa mnom. Svezali smo konopce za nase noge, tako da nas mogu izvuci u slucaju ranjavanja ili pogibije. Deset metara smo se kretali citavih pola sata, sve je bilo puno stakla, crijepa, dijelova fasade, raznog smeca izbacenog iz stanova, svaki nagli pokret bi nas mogao otkriti a mogli smo i pomjeriti neki od predmeta koji bi proizveo buku. Nekako smo uspjeli smo da dodemo do cilja. Od 24 satnog stajanja vani, vec se poceo osjecati slatkasti smrad leseva.
Jedva sam uspio da ne povratim od muke, skinuo sam maramu sa glave i svezao je oko nosa. Lesevo smo svezali, puske smo uzeli i ponijeli sa sobom. Nakon povratka, lahko smo izvukli tijela na nasu teritoriju. Vijest o tome se brzo sirila, mnogi su dolazili da ih vide. Koliko je to samo uticalo na moral vojnika, govori cinjenica da su od sljedecih dana svi pricali samo o tome. Cak i granate koje su padale na nas polozaj od tog momenta su izgledale kao manje razorne, strah od cetnika je definitivno bio razbijen. Bilo mi je drago vidjeti vojnike iz mog voda koji su po prvi put osjetili da je cetnik od krvi i mesa, da nije besmrtan kakvim su ga pokusavale tih mjeseci i dana prikazati razne udbaske sluzbe. Pokusao sam zaspati te noci, ali su misli ponovo nadjacale san, ostao sam budan, zagledan u tamu, podruma zgrade u kojoj sam se nalazio...
Reklame
0 comments:
Post a Comment