Sljedece jutro kada su cetnici vidjeli da smo odnijeli leseve, krenuli su sa granatiranjem, svu artiljeriju koju su imali na raspolaganju taj dan su okrenuli prema Dobrinji. Nasi polozaji su bili vec dobro obezbjedeni, a i mi smo u meduvremenu naucili da ne hvatamo granate dok padaju, tako da niko iz naseg voda taj dan nije bio ranjen. Dani i noci su se smjenjivali, mi smo strazarili po danu sa periskopima u rukama, koje smo sami naparavili tih dana od prirucnog materijala kojeg smo nasli u zgradi u kojoj smo boravili. Noci bi se oslanjali na cula sluha, jer je bilo nemoguce prici necujno do nase zgrade, od odpada koji se iz dana u dan povecavao, svaka granata koja bi zavrsila na krovu ili u zidu zgrade bi se potrudila da ostavi svoj doprinos u povecavanju zapreke ispred nasih polozaja.
Provodio sam slobodno vrijeme lezeci u podrum, tesko je bilo prizvati san, nakon granatiranja u usima bi odjekivale detonacije i nakon sto bi granate prestale da padaju Svaki dan su stizale do nas vijesti o herojskim uspjesima branilaca Dobrinje, ocito je bilo da cetnici vise nemaju sanse da zauzmu to naselje. Nakon deset dana provedenih na toj liniji odbrane, doslo je do smjene nase jedinice. Bilo mi je tesko zbog toga a u isto vrijeme sam se radovao povratku “kuci”. Mnogi nisu vjerovali da ce do toga i doci, pa su me cesto zapitkivali, sta ja mislim o tome? Ipak smjena je dosla u zakazano vrijeme, tek tada smo bili sigurni da idemo nazad.
Vracali smo se istim stazicama i preko istog brda kuda smo i dosli, samo ovaj put je sve bilo mnogo lakse, nije bilo onog pritiska kojeg smo osjecali kada smo isli u Dobrinju. Izlazili smo iz jednog obruca, prelazeci u drugi, a svi smo se osjecali kao da idemo na slobodnu teritoriju. Te noci cak nisam obracao paznju ni na patike, koje su tih dana vodile svoje posljednje bitke za jos koji metar druzenja sa mojim nogama...
Reklame
0 comments:
Post a Comment