Dejtonski mirovni sporazum, zvanično potpisan u Parizu 14.decembra 1995. godine, u historijskim knjigama će ostati upisan kao dogovor kojim je postignut prekid krvavih četvorogodišnjih sukoba i usuglašeno buduće uređenje Bosne i Hercegovine.
Za mnoge, sporazum je značio mnogo više. Povratak svom ognjištu, prvoj ljubavi, voljenima, školovanju, ali i kraj jednih razočarenja i početak novih, te strah da se radi o samo novoj varci.
"Dejtonski sporazum je za mene kao izmorenu 21 godinu staru osobu značio kraj svih starih laži i golgota, a slutio početak novih", prisjeća se Nermin Žiga.
Te 1995. godine je bio vojnik Armije BiH, a iznenađujuću vijest o dogovoru je prihvatio bez velikih emocija. "Bio sam istrošen. Moja su vjerovanja u ideju jedinstvene BiH pala nekoliko godina ranije".
Za prognanika sa sarajevskog naselja Grbavica je bilo bitno da prestanu stradanja i civila i vojske, a da on sam bude demobiliziran i da se vrati studiranju.
STOKA U STANU
Nermin Žiga se sjeća da stan nije bio u stanju u kakvom ga je ostavio kad je pobjegao. "U neredu sam zatekao ostatke iz života ovaca ili koza, ali nijednu jedinu fotografiju. Pitao sam se otkud stoka na petom spratu? Pitao se kome su trebale moje fotografije? Moji pažljivo lijepljeni posteri Ramonesa, SCH, Dead Kennedys nisi više stajali na strateškom zidu, očito su smetali nekom ko je dobio svojih pet minuta slave. Od svih materijalnih stvari koje sam izgubio, najteže mi je pao gubitak fotografija iz djetinjstva načinjenih sa porodicom i rajom".
"Skoro smo svi sve izgubili, a dobili smo mir sa crnim oblakom prošlosti koji nam se nadvio nad glavama i koji, nažalost, još uvijek ne propušta zrake sunca".
Povratak domu
Ipak, sporazumom je omogućen povratak svojim domovima, a Žiga se tri mjeseca kasnije mogao vratiti u svoj stan u naselju iz kojeg je godinama ranije pobjegao kroz odvodne cijevi i skrivajući se po žbunju.
Nini Stevanović, tada 13-godišnjoj djevojčici, otac je teško ranjen krajem oktobra 1995. pa je vijest o Dejtonskom sporazumu dočekala u bolnici. "Otac je bio ranjen obje noge, i svaki dan smo provodili u bolnici, nosili ručkove, radili zadaću…"
Za Ninu i njenu porodicu nije djelovalo kao da se radi o stvarnom kraju rata. "U našim glavama je to bio samo još jedan sporazum, a sutra bi se opet moglo zapucati".
Kada su se emocije slegle i kada je počelo djelovati kao da je ratu zaista došao kraj, Stevanović ističe da je ono čemu se zaista radovala je činjenica da će moći u školu kako treba, bez prekida, promjena škola, u pravim učionicama.
Strah da se radi o samo još jednom prekidu sukoba, koji će kratko trajati, osjećala je i Zlatka Aljović. Protjerana sa sarajevskog naselja Ilidža, utočište je našla u Njemačkoj.
"Sjećam se da su se svi radovali što je kraj rata, što ćemo se moći vratiti kući. A mene je bilo strah".
U sjećanju su joj još bila jasna pretrčavanja preko piste sarajevskog aerodroma, tada jedinog izlaza iz okupiranog grada, osjećaja da je neko gleda kroz nišan i da puca po njoj i njenoj porodici.
"Nisam mogla vjerovati da se to sve neće ponoviti nakon tri godine. Sve te strave sam ostavila iza sebe. U Njemačkoj smo napokon bili sigurni".
Željin stadion
Iako je Dejtonski sporazum za neke predstavljao samo nove brige i nove strahove, za Amera Hadžića je on značio povratak svojoj prvoj ljubavi, stadionu Grbavica i nogometnom klubu Željezničar.
Velikom zaljubljeniku u sarajevske "Plave", sporazum je značio da će nekada beskonačno daleka udaljenost ponovno biti samo jedna kratka vožnja trolejbusom, da će doći na stadion jednu stanicu dalje.
"Kao i mnoga djeca, sanjao sam da ću jednog dana zaigrati na terenu stadiona Grbavica". Snove jednog dječaka je prekinuo rat, a sa prozora stana je u daljini gledao kako gori zapadna tribina Željinog stadiona.
POVRATAK NA STADION
Amer Hadžić je sa prijateljima drugi dan integracije otišao na stadion Grbavica. Prvog dana im nije dozvoljen prolaz, iz sigurnosnih razloga.
Sjeća se da su provlačili između ruševina kako bi došli do stadiona, a da nisu smjeli hodati po zemlji strahujući od mina i neeksplodiranih sredstava.
"Nekako smo se popeli na sjevernu tribinu i slika koju smo ugledali će mi zauvijek ostati pred očima. Srušena i spaljena velika drvena zapadna tribina, samo ruševine iz kojih viri drveće, korov. Nekada najbolji teren u bivšoj Jugoslaviji je sada zarastao u metar visoku travu, ograda oko terena izbušena, srušena. Južna tribina puna drveća, korova. Na sjevernoj tribini ogromna rupa. Na tom mjestu se jasno vidjele sve posljedice rata. I ta slika vječno ostaje".
"Već se skupilo 10-15 ljudi koji su došli sa istim ciljem kao i mi. Svi su šutili i gledali. Niko nije imao niti jednu riječ. Samo tišina. I onda se prolomilo: 'Žeeeeeeeeeeeljoooooooooo'. Shvatili smo, vratili smo se!"
"Mnogo puta, kad bi pao mrak, sjedili bi moj sadašnji kum Mersad i ja na stepenicama, blizu prve linije razgraničenja, odakle se mogao vidjeti stadion, ali nas niko nije mogao vidjet, što je u tim trenucima bilo od krucijalne važnosti. Sjedili, gledali i zamišljali neku utakmicu, derbi. Svaka takva noć je završavala istim pitanjem: Hoćemo li ikad ponovo kročiti na Grbavicu? Vraćala bi se sjećanja na neka ljepša vremena kad smo sa nekim starijim ljudima ulazili na stadion uz obavezno pitanje, 'čiko, čiko mogu li ja sa vama'?"
Hadžić navodi da kada su svi počeli gubiti nadu, prije svega u kraj ratnih strahota i samim tim u povratak na Grbavicu, potpisan je Dejtonski sporazum koji je nosio i odluku o reintegraciji određenih sarajevskih naselja.
"Vrijeme u ratu je sporo prolazilo, ali vrijeme od odluke da će se Grbavica vratiti tamo gdje i pripada, gradu Sarajevu, a stadion Grbavica Fudbalskom klubu Željezničar se nije moglo izmjeriti. Svaki dan nam se činio kao godina".
Svoj na svome
Tri mjeseca kasnije, demobilizirani Nermin Žiga se sa ocem vratio u stan na Grbavici.
"Godinama prije toga, sam sanjao kako se provlačim kroz cijevi i žbunje, pokušavajući da se domognem slobode. Od svih noćnih mora, ova me je pratila najduže i najgora je bila. Bio sam skoro ubijeđen da nikad više neću moći kročiti na Grbavicu".
Dan prelaska je dočekao sa nestrpljenjem i nekom vrstom treme, a ljubav prema Grbavici je došla do izražaja.
Nina Stevanović je sa mlađom sestrom je na dan reintegracije posjetila djeda i tetku na Grbavici, koje nisu vidjeli od početka rata.
Zlatka Aljović se, uprkos strahu, vratila u opustošenu porodičnu kuću na Ilidži, nekoliko mjeseci nakon reintegracije.
A Ameru Hadžiću se ispunila želja i od marta 1996. ne propušta utakmice Željezničara na domaćem terenu.
Izvor: Al Jazeera
Reklame
0 comments:
Post a Comment